Ne treba posebno isticati važnost dobrog roditeljskog uzora u vaspitanju – većinu će pouka o tome kako da se ponašaju djeca upiti posmatrajući roditelje. Ipak, ponekada ih treba ohrabriti. Doba godine u kojem smo sada daje odličan kontekst za lekciju iz pomaganja drugima.

Mnogo je istraživanja pokazalo da djeca imaju urođenu sposobnost pomaganja. Rezultat jednog od njih objavljen je 2013. u časopisu Cognition i dokazao je da će većina dvogodišnjaka pokupiti i vratiti predmet koji je slučajno ispao odrasloj osobi.

Taj se bazični kapacitet rijetko spontano pretvori u prosocijalno ponašanje i češće će se djeca držati po strani kada nekome bude trebala pomoći i minimalno će se angažovati. Često se djeca oglušuju na tuđe potrebe iz istih razloga kao i odrasli, a to je da im se ne prekida neka aktivnost u kojoj im je ugodno i u kojoj trenutno uživaju.

Ponekada su su razlozi malo dublji: ako dijete odbije da pokloni nekome drugome, možda mlađem bratu ili prijatelju, igračku kojom se više ne igra, možda osjeća da taj drugi mnogo češće dobija nešto nego ono i to mu izaziva nelagodu.

Razumijevanje djetetovog ponašanja i razgovor o tome kako se osjeća u trenucima kad smatramo da bi nekome trebalo priskočiti u pomoć, a ono to ne uradi, ključni su za razbijanje njegovih strahova i prvi korak prema drugačijem ponašanju. A takav razgovor može početi rečenicom, savjetuje dječji psiholog Gail Heyman, što možemo učiniti da bi nekome u našoj blizini dan bio ljepši?

Ohrabrite dijete da ponekada pomogne prijatelju, na primjer, da zaveže cipelice jer je zbog toga uvijek posljednji kad izlaze iz vrtića, ili barem da ga pričeka dok on veže vezice. Podsjetite ga na to koliko je bilo sretno kad mu je neko vratio izgubljeni predmet ili slično. Opišite i neko svoje sretno iskustvo, kad ste dobili nazad izgubljene dokumente i kad ste pomogli neznancu da promijeni gumu na autu.

Istraživanje objavljeno u Child Developmentu pokazalo je da je važan i način na koji roditelji razgovaraju o pomaganju. Pokazali su da će četverogodišnjake više motivisati ideja da budu nečiji pomagači nego sam čin pomaganja.

A važno je, ističu, i pripaziti na moguće negativne aspekte pomaganja – kad neko, najčešće dominantniji vršnjak, počinje iskorištavati takvo djetetovo ponašanje. To ćete preduhitriti razgovorima s djetetom i isticanjem da pomaganje drugima mora dolaziti od srca i bez prisile. Onaj koji pomaže ne smije se zbog toga loše osjećati, a vi ste tu da mu pružite potporu kad se malo izgubi u zamršenim odnosima u koje ga svijet dovodi.

Izvor: Super Mila