Kognitivni naučnici još prije nekoliko decenija ustanovili su da postoji nekoliko jednostavnih tehnika koje pouzdano mogu poboljšati kvalitet učenja. Ova saznanja mogu pomoći vašoj djeci ali ivama u kvalitetnijem savladavanju gradiva. Malo su drugačija od tradionicionalnih.

1. Mijenjati okruženje

Taman ste uredili prostor za učenje vašeg budućeg Nobelovca i pomislili da sada samo treba da dobro zagrijeje svoju stolicu u miru i tišini? Zapravo, jedna soba mu uopšte nije dovoljna. Učenje na jednom te istom mjestu može dovesti do toga da se na drugim lokacijama teže prisjećamo naučenog. Mijenjanje okruženja tokom obnavljanja gradiva značajno poboljšava rezultate učenja. Kako? Mozak tokom učenja pravi fine vezice između gradiva koje trenutno “sipamo” u mozak i spoljnih nadražaja iz sredine u kojoj se nalazimo.

Tako recimo godina održavanja neke bitke ostaje uskladištena zajedno sa pogledom na prugaste tapete, mirisom novog namještaja i grajom iz parkića pred kućom. Ako to isto gradivo sljedeći put pređemo u biblioteci, gledajući u zelenu lampu i slušajući šapat za susjednim stolom, isto gradivo dobija nove asocijacije, informacije su obogaćene većim brojem veza u mozgu i tako se bolje zadržavaju u sjećanju. Zbog toga se preporučuje da se svaki put gradivo prelazi u različitom ambijentu.

2. Preplitanje umjesto gomilanja

Iscrtali ste “plan i program” učenja za svoje dijete i predvidjeli da sat vremena radi geometriju, a onda sat vremena razlomke? Ili ga ne puštate da pređe na učenje sledeće lekcije sve dok prehodnu nije u stanju da odgovara u pola noći? Mnogo je bolje da češće skače sa oblasti na oblast. Ljudi imaju običaj da na određenu oblast u gradivu gledaju kao na planinu na koju se treba popeti i preći je prije nego što počnu sa usponom na sledeću. U stvari, stalno skakanje sa oblasti na oblast, sa zadataka na definicije, sa nepravilnih glagola na konverzaciju i natrag, daje mnogo bolje rezultate.

Važno je samo da su oblasti koje se prepliću međusobno povezane u jednu nad-cjelinu, nema svrhe prelaziti sa učenja glavnih gradova na uvjježbavanje skala na klaviru, a zatim bekenda u tenisu, jer se naučeno iz toliko različitih oblasti nikako ne može povezati i ispreplitati u mozgu.

3. Prisjećanje je majka učenja

Smatrate da je strašno to koliko u školi vašu djecu maltretiraju kontrolnim zadacima i testovima? Kad ti nastavnici stignu uopšte da ih uče, kad ih stalno nešto provjeravaju?, zapitao se mnogi roditelj. U stvari, možda bi bilo bolje da ih još ćešće pitaju i provjeravaju. Zašto, pitate se? Zato što kopanje po pamćenju u potrazi za odgovorima na pitanja nastavnika nije samo puka reprodukcija naučenog, već zapravo najkvalitetniji vid učenja.

Naučnici su utvrdili da informacije koje “vadimo” iz sjećanja dobijaju bolji status u našoj moždanoj arhivi, pa im kasnije još lakše pristupamo. Štaviše, što se više mučimo da se prisjetimo nečeg, to će nam ta informacija ostati bolje sačuvana za ubuduće. U jednom eksperimentu, učesnici su podeljeni na četiri grupe i svaka je dobila da nauči isti komplikovan zadatak. Prva grupa je četiri puta učila i jednom provjeravala znanje, druga je tri puta učila i dva puta provjeravala, i tako do četvrte grupe, koja je samo jednom učila i tri puta testirala naučeno. Pogodite ko je najviše naučio? Četvrta grupa, koja je najviše vremena provela u provjeri naučenog i prisjećanju.

Jedna od korisnih tehnika jeste da dijete ne piše bilješke dok traje čas ili predavanje, već neposredno po njegovom završetku.

Biće teško sjetiti se svega što je rečeno, ali upravo dok se mozak bude naprezao da reprodukuje sve što je čuo, dobar dio toga će biti I naučen.

4. Nema zaboravljanja

“Zaboravite na zaboravljanje” kaže Bjork, jedan od vodećih stručnjaka za pitanja učenja i pamćenja. Jednom kada nešto naučite, nikada to ne zabravljate. Međutim, upravo zato što naš mozak ima neograničenu moć skladištenja, kada biste u svakom trenutku mogli da pristupite svemu što ste upamtili, bili biste potpuno izgubljeni u haosu informacija. Zbog toga se ono što pamćenje ocijeni kao manje važno, zakopava ispod prioriteta. Kada je nešto dovoljno duboko zakopano, praktično je zauvijek nedostupno. Ali, upravo tu nastupa nevjerovatna simbioza između učenjai zaboravljanja.

Naime, bez zaboravljanja nema ni prisjećanja (koje je preduslov učenja). Zbog toga nema svrhe obnavljani određeno gradivo odmah nakon učenja, dok proces zaboravljanja još nije počeo. Ključ je u dobro tempiranom obnavljanju,u sve dužim i dužim vremenskim razumacima nakon prvobitnog učenja. Tajna “kompjuterskog” pamćenja je u savršenom tajmingu za izvlačenje prethodno naučenog gradiva iz sjećanja radi njegovog obnavljanja. To nije lako tempirati – što se duže čeka uspjeh učenja je veći, ali ako se čeka previše, gradivo će biti suviše duboko zakopano i sve će biti uzalud. Ako se prerano krene sa obnavljanjem, mozgu će biti suviše lako.

5. Iluzija znanja

Bilo da ste zadovoljni učinkom ili mislite da je moglo bolje, svi su izgledi da nemate pojma koliko dobro je dijete zaista naučilo tokom jednog “grijanja stolice”. To što je sa punim razumijevannjem izdeklamovalo lekciju koju je upravo učilo ne znači da će mu ona ostati u sjećanju duže od par dana. Sudbina informacija koje je upravo “usisalo” zapravo je još neizvjesna, i zavisi od budućih koraka prilikom obnavljanja i prisjećanja naučenog. Vaše dijete još manje zna koliko je naučilo – eksperimenti pokazuju da uglavnom pogrešno ocjenjujemo sopstveni učinak pri učenju.

Oni koji najmanje nauče često su najzadovoljniji efektima učenja. Iluzija znanja rezultat je činjenice da kvalitet našeg prezentovanja upravo naučenog gradiva nema nikakve veze sa njegovom trajnošću u našem pamćenju. Štaviše, “agresivne” tehnike za brzo bubanje kontraproduktvne su za dugoročno pamćenje, ali, na žalost, djeluju efikasno na prvu loptu. Brzi rezultati ohrabruju, a tehnike kvalitetnog učenja koje se baziraju na prisjećanju i stalnim provjerama znanja u prvi plan stavljanju naše greške i nesigurnosti, pa mogu djelovati obeshrabrujuće. A ljudi upravo uče praveći i ispravljajući greške.

6. Svi uče na isti način

“Mom djetetu uopšte ne leži način na koji predaje učiteljica”, “Ona je vizuelni tip, zato joj ne ide učenje iz suvoparne knjige”… Mnogi roditelji će probleme u učenju kod svoje djece objasniti specifičnim stilom učenja koji njihovom djetetu odgovara, ali koji, na žalost, nema veze sa onim koji se praktikuje u školi. Naučinici, s druge strane, tvrde da svi učimo na bazično isti način.

Ne postoje vizuelni i auditivni tipovi, razlike u učenju među onima koji koriste lijevu ili desnu hemisferu itd. Nijedan eksperiment nije dokazao da određeni ljudi informacije primaju brže i bolje ako su predstavljene bilo vizuelno (slikom li grafikonom), zvučno (kada su ispričane) ili kada ono što učimo možemo i da vidimo u prostoru i opipamo. Razlika je u tome koliko ko uživa u određenom načinu prezentovanja materije, ali ne i u rezultatima učenja.

Umjesto da troše vrijeme i resurse da učenje prlagođavaju različitim tipovima učenika, nastavnici bi trebalo da se usresrijede na ono što je zajedničko svima. A dobro tempirane provjere znanja, preplitanje gradiva, pravljenje greški i njihovo ispravljanje kao i mijenjanje ambijenta – univerzalne su tehnike koje pomažu svima.

Izvor: Sensa