PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Svaka osoba na planeti ima svog anđela čuvara i to ne jednog, već više njih. Oni nas čuvaju, usmjeravaju, šapuću nam šta da radimo i ako smo dovoljno otvoreni i spremni da vidimo i čujemo, samo divne stvari će nas čekati.

Djeca imaju mnogo prirodniji odnos sa svojim anđelima nego odrasli. Oni se sa njima igraju, nazivaju ih svojim izmišljenim prijateljima. Kad su tužni, oni ih utješe, kada su u opasnosti, oni im pomažu da se iz nje izvuku, kada ne treba da čuju nešto, anđeli im stavljaju štit, da njihove male duše ne bi bile povrijeđene onim što ne mogu razumjeti.

Moju ćerku su još u porodilištu prozvali ’’Živka’’. Nije bilo teorijske šanse da nju zamotaju toliko čvrsto, a da ona ne uspije izvući nogice. Uvijek bi se iskobeljala. Takva je i dan danas, živahna do tih granica koje ja više ne mogu ni pratiti. Kad je prohodala, preznojavala sam se. Mame u svemu u kući vide opasnost, štekeri, oštre ivice, pragovi, klizave pločice i sl. A djeca baš takva mjesta najviše vole. Nekim čudom, kad bi se primakla oštroj ivici, prije nego li sam stigla do nje, ili povikala da pazi, nešto drugo bi joj privuklo pažnju i ona bi se odmakla. Štekere je osmotrila sa pristojne udaljenosti, nisam je morala puno odvraćati, a svaki prag bi prešla na guzi. Lijepo sjedne kad dođe do njega, prebaci jednu nogicu, pa drugu, ustane se i ide dalje. Može se na prste nabrojati koliko je puta pala dok je bila tako mala. Negdje na tom putu sam je pustila da istražuje, nisam joj branila da opipa oštre ivice stola, niti sam skakala kad bi glavom bila blizu daske od stola, jer sam vidjela onaj čudesan način na koji ona to sve lijepo izbjegne.

Bolje se pazila kad je tek prohodala, nego sada, kada hoda pravo, a glavom mlati desno i lijevo, ne gleda kud ide, pa se sudari sa retrovizorom auta šetnji, ili npr. frižiderom i onda ljutito viče: ’’Mama, zašto si tu stavila frižider?! Nije prije bio tu! Prebij ga mamice!’’, a frižider tu stoji još od prije njenog rođenja. Margarin je namirnica koju u kući koristim samo za udarena mjesta, jer na neki neobjašnjiv način smanjuje čvoruge i podlive od udarca. Za to je neprikosnoven!

Sjećam se kad je pošla za mnom u ostavu, koja nije bila baš sasvim osvijetljena. Govorila sam joj da se vrati, ali mala tvrdoglavica je morala da dođe. Zapela je za nešto i pala na mali sto za stoni fudbal. Uplašila se i počela plakati. Kad sam je digla, imala je ogrebotinu kod oka, promašila ga je u par milimetara. Sjećam se kako sam tad uzviknula da je sam Bog spasio i vile pronosale, a znoj me oblio od straha. Znala sam da su se oni tu umiješali. Postojanje anđela koji bdiju nad nama, a posebno nad djecom mi je jedino logično objašnjenje zašto se djeca do 2 godine ne polome bar stotinu puta.
Znate li onaj osjećaj kada ne čujete da se nešto dešava, ali odjednom osjetite nemir i znate da je dijete u sred neke nedozvoljene radnje? To vam anđeli šapuću da odete vidjeti šta se dešava sa djetetom. Svaki put kada bi me uhvatio ovaj osjećaj, bio je potpuno ispravan i stigla bih na vrijeme da spriječim neku omanju katastrofu.

Sjećam se kada me uhvatilo ’’gniježđenje’’ (ona manijakalna potreba da sve ostavim čisto prije porođaja, kao da se neću vraćati kući 3 mjeseca), pa sam sređivala kuhinju do najsitnijih detalja, a moja ćerka se igrala sa djecom vani. Nikada nisu sami izašli na ulicu, znaju da ne smiju. U jednom momentu sam postala nemirna i otišla da vidim šta rade. Tražila ih iza kuće, nigdje nikoga. Izletjela sam odmah potom na ulicu i vidjela ih kako se maze sa velikim komšijskim psom. Već sam zamislila kako se ta nimalo medena kuca veličine omanjeg teleta zaskače na moje dijete u igri, koja kasnije lupi glavom o tlo i ima doživotnu traumu od pasa. To se, srećom nije dogodilo. Komšinica je doletjela, kao, on je beba, hoće da se igra sa njima! Kakva crna beba, mislim se, da li je normalna, pojeo bi ih za užinu! Skrenula sam joj pažnju da nije baš bezbjedno da taj pas bude bez nadzora na ulici gdje ima male djece i tako je Neo dobio visoku ogradu kroz koju me samo može posmatrati dok idem da bacim smjeće. Klinci su dobili oštru kritiku, da im više nije palo na pamet da izlaze na ulicu sami. Da mi anđeli nisu šapnuli da odem vidjeti šta se sa njima dešava, ko zna šta bi sve tu bilo.

Učim moju ćerku da ima svog anđela čuvara koji je mnogo voli i koji je uvijek uz nju. Njemu može da se obrati i sa njim da priča kad god to poželi. Želim da zna da, iako ga ne vidi, može zamisliti kako je grli i štiti od svega lošeg na ovom svijetu. Hoću da joj probudim svijest o tome da nikada nije sama.

Pita ona mene često: ’’Mama, jesam li se ja ono igrala sa anđelima na nebu kad ste se ti i tata zabavljali?’’, kažem joj da jeste. Čujem je često, kada se igra sama, kako priča sa svojim anđelom čuvarom, igra se sa njim kao da je biće od krvi i mesa, čak biste i pomislili da je prava osoba pored nje. Meni ta njena igra razgali srce i nadam se da taj dar neće odbaciti kad odraste, kao što znamo odbaciti većinu dječijih maštanja kad pređemo prag zrelosti.

Voljela bih da sam zadržala taj dar iz djetinjstva i da sam rasla sa sviješću o tome da nikada nisam sama, čak i kad mi sve lađe potonu. Mnogi teški trenuci bi bili lakši za podnijeti da sam osjećala prisustvo božanskog bića punog ljubav kraj sebe. Ja sam svoje anđele ponovo pronašla i stalno se molim da nas čuvaju i daju nam ono što je za nas najbolje.

Hvala im što nas bezuslovno vole.