PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog
U raspravi o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti povremenog razumnog tjelesnog kažnjavanja male djece od strane roditelja može da se čuje i argument da „nasilje rađa nasilje”. Ističe se da se takvim načinom kažnjavanja djeca podučavaju modelu nasilnog rješavanja konflikata i da izrastaju u osobe sklone nasilju. To je jedan od glavnih argumenata onih koji se zalažu da se roditeljima zakonski zabrani bilo kakvo, pa i najblaže tjelesno kažnjavanje vlastitog djeteta.
Kako bi ovakva zabrana onemogućila roditelje da uspostave svoj autoritet prema djetetu, poništila neka od osnovnih roditeljskih prava i dužnosti, doprinijela širenju epidemije „nemoćnih roditelja”, pitamo se koliko je ovakva argumentacija osnovana.
U starijoj literaturi zaista je moguće naći podatke da odrasli koji su u djetinjstvu bili žrtva zlostavljanja mogu da imaju sklonost da zlostavljaju druge. To je objašnjeno psihoanalitičkim konceptom „identifikacija sa agresorom”, prema kojem se zlostavljano dijete, vjerujući da može da bira samo ili da bude žrtva ili da bude agresor, opredjeljuje za manje zlo.
Kasnija istraživanja u čijem uzorku su učestvovali svi koji su bili kao djeca fizički zlostavljani, a ne samo oni koji su kasnije zlostavljali druge, pokazala su da dvije trećine maltretirane djece kasnije nisu bile sklone nasilju. Dakle, većina žrtava nasilja kasnije ne postaju vršioci nasilja. Sasvim suprotno od uvreženog stereotipa da nasilje rađa nasilje.
Novija istraživanja o nasilnosti djece takođe demantuju stereotip da je tipični nasilnik i sam žrtva porodičnog nasilja. Rezultati pokazuju da su najviše nasilna ona djeca čiji roditelji nisu nikada primjenjivali tjelesno kažnjavanje. To objašnjavamo time što ovu djecu njihovi roditelji nisu naučili da podnose frustraciju svojih želja, tako da ona pribjegavaju nasilju kako bi natjerali druge da im ispune volju.
Pri tom ova nikada tjelesno kažnjavana djeca mogu da budu svirepa, sa izraženom ravnodušnošću, bez empatije i saosjećanja sa drugima. Njihove žrtve su druga djeca, životinje, ali i odrasli: roditelji, vaspitačice i učiteljice. Njihova kasnija sudbina potvrđuje narodnu mudrost: „Tucite svoju djecu kada zasluže da ona kada odrastu ne bi tukla vas.”
Kada je riječ o tjelesnom kažnjavanju, mnogi ga pogrešno izjednačavaju sa nasiljem i fizičkim zlostavljanjem. Iako je ovo izjednačavanje suprotno logici i činjeničnom stanju, postoji skriveni motiv koji stoji iza toga. Prema Konvenciji o pravima djeteta zabranjeno je nad djecom vršiti nasilje, a nije zabranjeno tjelesno ih kažnjavati. Način da se i tjelesno kažnjavanje obuhvati Konvencijom je da se na silu podvede pod pravnu kategoriju „nasilje”.
Usvajanje zabrane roditeljima da tjelesno kazne dijete bi moglo ne da smanji, već da poveća stepen nasilja u školama i društvu. I zato sa ovakvim stvarima ne treba eksperimentisati jer je reč o budućnosti naše djece.
Izvor: Politika
U ovom tekstu ima puno zamena teza. Istina je da sve zrtve nasilja ne budu nasilnici u odraslom dobu. Znacajan broj njih ipak postanu nasilnici, a znacajan broj ostane u ulozi zrtve i trpi nasilje od drugih celog zivota. Drugo, bilo bi korisno videti istrazivanja na koja se poziva autor, tvrdeci da su danas nasilnici oni koje roditelji nisu fizicki kaznjavali. Pogresan je stav da samo popustljivi roditelji ne kaznjavaju fizicki svoju decu. Zapravo, ima mnogo roditelja koji su strogi, imaju cvrste granice koje deca postuju, a pri tom ne pribegavaju fizickom nasilju. Ukratko, u nasoj kulturi koja je i onako previse tolerantna prema nasilju (sto znaju sve zrtve, bilo deca ili odrasli, kojima niko nije hteo da pomogne), vrlo je opasno ovako promovisati fizicko kaznjavanje dece, a posebno je opasno kada to dolazi od strucnjaka!
Da budem iskrena, sve ove price postaju vise dosadne! Dobijala sam batine kao dijete, prutom, rukom po guzi, pa sta?! Pucnem i ja svog sina, sad ce neko da mi kaze da ga zlostavljam?! Gluposti! Djetetu treba pruziti ljubav, paznju, pokazati mu da je siguran pored vas… treba ga nauciti da govori istinu, da se bori za nesto, da umije da cijeni… e to mene kao roditelja interesuje. Da izraste u zdravu osobu koja ce imati osjecaj i za druge, ne samo za sebe… danas sve cesce susrecem razmazenu djecu, nevaspitanu djecu (nadam se da cu se uspjeti izboriti da moja ne budu takva, ali ne smijem nista tvrditi…) i cesto pomislim, pogotovu kad od njihovih roditelja cujem kako ih nikada nisu pucnuli, “e da si moj/a”… mozda ja grijesim, ali sve nas je nekad, neko pucnuo (govorim o mojoj i generacijama ispred) i tvrdim, te generacije koje su dobijale batina kad zgrijese, koje su vjecito bile vani, igrali se izmedju dvije vatre, eme, vojnika, kauboja, traze i da ne nabrajam jos, generacije koje su djetinjstbo provele napolju i koje su imale strahopostovanje od vaspitacica, ucitelja, profesora, bile su valjane generacije. Govorili smo “dobar dan” kad sretnemo nekoga, uvijek uz osmijeh, ustajali starijem u busu, a danas toga nema… a vrsnjackog nasilja danas sve vise i to na nacin na koji nikada nije postojalo, onaj najsuroviji… nepostovanje na svakom cosku… i da ga ne pucnem?! Ma hocu, svaki put kad pomislim da treba, a do tada trudicu se razgovorom i sbojim cinjenjem da pokazem kako treba. E da, takodje, ucim dijete da nikoga ne dira, ali i da stane u svoju zastitu kada ga diraju! Znamo mi svi da je najpametnije okrenuti se, nekad rijecima se izboriti, ali nekada covjek mora biti spreman i na vise, jer na zalost, vremena vise nisu ista i ako osjete slabost bilo koje vrste, pojedinci navale kao muve… nadam se da ce biti postedjeni toga, ali… Kako bilo, mislim da ce moje dijete sjutra umjeti da postuje, da voli i razumije! A vise ce pamtiti moju ljubav i zagrljaje, price za laku noc, igrice koje igramo, nego onaj “puc” po guzi… kao sto i ja danas pamtim sve to od moje majke i nadam se da cu biti uspjesna u roditeljstvu bar priblizno njoj, a sa mnom joj nije bilo lako 😉
Nikad nisam dobila batine I nikad nisam udarila svoju djecu I bas smo osjetljive osjecajne I mislim da ljudi vole nase prisustvo.
Kaze da zabrana batina radja nemocne roditelje, a ja mislim da su roditelji nemocni kad se moraju uvoditi batine. Ipak, ne mislim ni da su batine najgore sto moze zadesiti djecu, gore je zapostavljanje I emocionalno iscrpljivanje jer se nema vremena ni zivaca. Pricajte sa djecom od prvog dana, ne od prve godine, vec od prvog dana I necete biti izgubljeni u prevodu 😉
Ne batine!
nekad zaista ali ZAISTA mislim da postoje situacije u kojima je prut jedino re?enje?
nekad zaista ali ZAISTA mislim da postoje situacije u kojima je prut jedino re?enje!
Uh bas neke briga za taj zakon.Lupaju djeci samare gdje stignu.
prut je iz raja izasa