Kao da govorim zidu, znaju često reći roditelji, frustriranog neuspješnim pokušajima da djetetu nešto objasne. Ponekad se čini da je svaki pokušaj uspostavljanja komunikacije osuđen na neuspjeh i da će dijete prije poslušati savjet nekog svog prijatelja nego onaj koji mu daju otac ili majka. Stručnjaci upozoravaju da je možda problem u stavu i načinu na koji se obraćamo djetetu.
U razgovoru s djecom i mladima osnovna pretpostavka je odnositi se prema njima kao prema samostalnim ljudskim jedinkama, poštujući ih kao osobe. Svako dijete, bez obzira ne njegov uzrast, baš kao i svaka odrasla osoba ima osobne karakteristike. I ako u razgovoru to poštujemo, rijetko ćemo naletjeti na značajniji otpor kažu psiholozi.
Da bismo zaobišli otpor važno je prije svega razumjeti djetetovo stanje i bez previše riječi ili zapitkivanja kojima se može i pogoršati otpor, ali i dugoročno narušiti odnos između roditelja i djece.
Razumjeti djetetovo stanje znači reći mu, na primjer ako je riječ o manjem djetetu, “znam da ti se ne ide iz parka, kad sam bila mala bilo mi je isto tako teško odvojiti se od tobogana. Sada, na žalost, moramo ići zato što…’ Ako dijete plaće, jer ne želi ići iz parka, a moramo otići, najgore što možemo napraviti je da se ljutimo na njega, vičemo na njega i odvlačimo ga na silu ili slično, savjet je psihologa.
Kada ga želimo navesti da učini nešto i malo posmatramo njegov svijet, trebamo postupiti na određeni način, koji svakako zavisi od starosti djeteta. Ako zovemo na ručak manje dijete dok se ono igra lego-kockicama, najbolje je da mu priđemo, pohvalimo ga kako je dobro sagradilo toranj, kažemo mu da ide sada da jede pa će poslije nastaviti igru. Umjesto da s vrata vičemo: dođi ručak je ….pa se ljutimo jer odmah nije poslušalo.
Slično pristupite i starijem djetetu koje, recimo sluša muziku ili gleda televiziju. Zainteresujte se za ono što radi, poslušajte ga, prokomentirišite ono što ste vidjeli i čuli i tek onda pozovite ga za sto.
I zapamtite jako važno pravilo, ako želite da izgradite dobar odnos sa svojim djetetom: pazite što mu govorite jer se može dogoditi da usput izrečenu nervoznu rečenicu vaše dijete dugo pamti i da mu naruši samopouzdanje.
Ne upuštajte se u rasprave kad ste nervozni ili se slabije kontrolišate. Psiholozi napominju – kritikujte njegovo ponašanje, nikada identitet jer će tako roditeljsko djelovanje ponukati dijete na promjenu njegovog ponašanja. Ako krititikujete identitet, sigurno ćete izazvati otpor koji može postati velika prepreka u vašem odnosu pa i dovesti do toga da vam dijete prestane govoriti što mu se događa .
Poštujte djetetova emocionalna stanja i pustiti ga da izrazi emociju. Ako je tužno, ne govoriti mu nemoj plakati. Umjesto toga ćemo ga zagrliti, utješiti. Kada je ljuto, pustite ga da se ljuti. Naravno, pritom uvijek vodimo računa da ne povrijedi nekoga, sebe ili uništi imovinu. U tom slučaju odmah ostavljamo jasnu granicu i sprječavamo ga u takvu ponašanju, savjetuju psiholozi.
Većina će roditelja osjetiti poriv da prekinu djetetovo iskazivanje emocija, pogotovo ako je riječ o izlivu tuge ili ljuto. I iskazivanje osjećanja je komunikacija, poruka o tome kako se osjeća, a kao i djetetove riječi i ovakve situacije treba pustiti, i ne govoriti mu da ne plače ili da se ne ljuti. Zagrlite ga i pokažite da ste tu uz njega i da primate njegovu poruku.
Izvor: Super Mila
