PIŠE: Marica Stijepović, porodični terapeut
Prema svetskim statistikama, jedan od četiri muškarca biće nasilan prema svojoj partnerki tokom života. Da li ste znali da su deca prisutna tokom 80% incidenata nasilja u porodici? A da li ste znali da većina ovih događaja nikada ne bude prijavljena policiji.
Nasilje u porodici je jedno od hronično manje prijavljivanih krivičnih djela u odnosu na realnu sliku. Ćutanje podstiče nasilje u porodici. Na intrapsihičkom nivou, ćutanje je vid negacije da se nasilje uopšte dešava, a negaciji žrtve pribjegavaju upravo iz straha od suočavanja sa posljedicama prijavljivanja, misleći da će ono što im je nepoznato biti strašnije i stresnije od trpljenja nasilja, ili iz stida, ili iz pogrešnih vjerovanja da će ćutanjem ‘’zaštititi djecu’’. Negacija je, međutim, očekivana rekacija na pojavu nasilja u porodici. Kada radimo sa porodicom, važno je da razumijemo njihovu potrebu da negiraju postojanje nasilja upravo zbog stigme koja prati žrtve nasilja, i da u radu normalizujemo ovakve reakcije. Ne normalizujemo nasilje, već potrebu za negacijom.
Kada je Ray Rice, igrač američkog fudbala, pretukao svoju vjerenicu u liftu zgrade i kada je ovaj snimak osvanuo na Youtube, američka pa i svjetska javnost zgroženo je posmatrala i komentarisala. Dobra stvar je što je tišina koja okružuje fenomen porodičnog nasilja bila tog dana, na kratko, prekinuta. Svi su pričali o događaju. Međutim, događaj je takođe pokazao i koliko su duboko usađene kulturne norme koje podržavaju postojanje nasilja u porodici, bilo da su eksplicitne ili implicitne. Uglavnom se radi o normama koje se zasnivaju na pogrešnoj pretpostavci da je žrtva, bilo čime što je uradila, ‘’zaslužila’’ da bude žrtva. Počinioci nasilja preispituju ovu duboko usađenu pretpostavku tek kada se nađu u situaciji da ih partner ili partnerka ostave, kada izgube kontakt sa djecom, budu prijavljeni policiji, osuđeni na izdržavanje kazne itd. Tek tada su počinioci u stanju da prepoznaju nasilno ponašanje, preuzmu za njega odgovornost i prekinu ga.
Važan faktor nasilja u porodici je i transgeneracijski prenos obrazaca. Recimo, ljudi koji su gledali nasilje u svojoj porodici porijekla mogu biti svjesni destruktivnosti ovog obrasca i odlučiti da ga ne ponove u svojoj porodici, ali kao odrasli ne mogu da kontrolišu svoj bijes. Dječaci koji su bili svjedoci nasilja u porodici, pod duplo su većim rizikom da budu nasilni prema partnerkama kada odrastu. Čak i ako odluče da prekinu ovaj obrazac, djeca odrastaju bez sigurnog atačmenta, koji garantuje osjećaj sigurnosti i učenje načina da se smire.
Regulacija emocija je otežana bilo da se radi o bijesu, razočarenju ili stidu. Pošto njihove potrebe nisu prepoznate, kao ni uticaj nasilja u porodici na njih, teško im je da shvate da je njihov partner odvojena osoba sa zasebnim potrebama. Kada se osjećaju ugroženim, potreba za dominacijom je jedini način opstanka za većinu djece koja su odrastala u nasilnom okruženju.
Jedna nedavno objavljena studija bavi se djecom koja su bila svjedoci – a samim tim, posredno i žrtve – porodičnog nasilja. Rađeni su povjerljivi intervjui sa starijom djecom, dok su za mlađu uzimani heteroanamnestički podaci. Djeca su uglavnom izvještavala o snažnim osjećanjima ugroženosti i strahu koji su osjećala prilikom prisustvovanja ovakvim dešavanjima. Atačment teorija i hemija mozga povezane sa odnosom roditelj/dijete ukazuju na to da djeca koja su uplašena osjećaju potrebu da se povežu sa roditeljem koji će ih utješiti i pomoći njihovoj regulaciji emocija. Međutim, kada se desi nasilje, ljudi koji bi trebalo da utješe djecu su upravo oni koji su počinioci i žrtve nasilja. Tako se dijete osjeća najviše usamljenim onda kada mu je najviše potrebna utjeha. Ovo je teret koji djeca ‘’nose’’ u svoj odrasli život, bivajući pod rizikom da postanu ili žrtve ili počinioci porodičnog nasilja.
Mnogi parovi se svađaju, slažu ili ne slažu. Pitanje je, međutim, kakav primjer i model rješavanja konflikata daju svojoj djeci: model dominacije, prijetnji i fizičkog nasilja ili model koji je povezan s ljubavlju i sigurnošću? Kada ovo procjenjujemo, treba imati više stvari na umu. Na primjer, da li je moguća, i da li se u porodici uči kontrola bijesa, da li je moguće ‘’složiti se da se ne slažemo’’, otići da rashladimo glavu, da li u porodici postoji navika izvinjavanja i opraštanja? Da li su roditelji svjesni da vikom i prijetnjama plaše djecu? Da li su svjesni da se djeca u svijetlu nasilja u porodici ne smiju koristiti ni kao prenosioci glasova, ni kao saveznici ni kao neprijatelji?
Bitan indikator je i hrabrost da se preuzme odgovornost, da se traži oproštaj i da se promijeni ponašanje, uključujući i spremnost da se preuzme odgovornost za nasilje i da se potraži pomoć, ali i da se sačini sigurnosni plan koji podrazumijeva i obezbeđivanje sigurnosti djece. Kakvi god da su odgovori na ova pitanja u trenutku kada počinjemo da radimo sa porodicom, ne zaboravimo da je želja da se zaštite djeca snažan pokretački motiv i da su roditelji većinom spremni da zbog ovoga promijene ponašanje, preduzmu određene korake i potraže profesionalnu i pomoć institucija.
ka sto i pise odje vecina djece koja je gledala oca kako zlostavlja majku fizicki il psihicki kad poraste 90% ce i oni poprimiti to jer su naucili da rastu tako i njima je to normalno, sto nije naravno.a isto dijete koje gleda to dozivljava traumu koju moze nosit cio zivot i moze na njega ostavit psihicke posledice. ja imam malu cerkicu i nikad se ja i zena nismo pred njom posvadjali, imamo i mi svadja ka svaki par, ali to rijesimo dok spava razgovorom, da ne osjeti da ima grke izmedju nas, i ako smo ljuti pred njom smo u najvecoj ljubavi pa tako i zaboravimo da smo se posvadjali xaxa dobra fora xD ali to dijete nikako ne smije da osjeti, pogotovo muska djeca, jer su onda i oni skloni kad budui veci djecaci maltretiraju i ponizavaju majku jer oca gledaju kako on se ponasa prema njoj
Bilo bi fino da doticna gospodja obrati paznju na nasilne oceve i njihove porodice kad odlucuje o gledanju takvih oceva sa djecom, narocito kad su djeca jako mala a pri tom oca ne poznaju. Gledali su kako im otac udara majku na sred ulice pa takav treba da ih vidja bez nadzora. Gospodje smatraju da on ima pravo a ja ne mogu da se ne zapitam sta je sa pravima djece, pravom na izbor? Bas se pitam kako bi se postavile da su one u toj situaciji!