PIŠE: Marijana Ivančević, porodični terapeut

 

Kad se sami nađemo u novoj – roditeljskoj ulozi, vrlo često, počinjemo drugačije da vidimo i razumijemo sopstvene roditelje koji su nas mnogo puta izbacili iz takta komentarima „E, vidjećeš kad ti budeš roditelj“.

Imali smo ideju da ćemo sve znati bolje, da ćemo mnogo šta drugačije, da nećemo biti poput njih. I onda, kako vrijeme prolazi, primjećujemo da zapravo neke od stvari doslovce ponavljamo. Uprkos našem protivljenju nekim njihovim obrascima ponašanja, zatičemo sebe kako stvari radimo vrlo slično tome, skoro pa identično. Ili iz želje da neke stvari nikako ne ponavljamo u odnosu sa svojom djecom, razvijamo modele koji su potpuna suprotnost onome što smo dobijali od njih, a to nam ne ide od ruke, ili čak ide, ali preispitujemo se da li je to u redu, nekad ni time nijesmo zadovoljni…

Šta se to dešava, pitamo se… Postoji i nešto čime smo zadivljeni i što nam je jako važno da prenesemo i njegujemo u porodici koju mi stvaramo. Koliko ćemo u tome uspjeti zavisi i od toga koliko smo slični ili različiti od partnera u pogledu onoga šta procjenjujemo kao važno za jednu porodicu, za djecu. Dakle, kreiranjem svoje porodice ne odvajamo se u potpunosti od porodice porijekla. Ona živi u nama kroz različite navike, poruke, namjere, itd.

I onda kada postanu roditelji, u nekim porodicama biva teško da se postave granice prema sopstvenim roditeljima, kao i ostalim članovima porodice iz koje potičemo. Uplivi mogu biti različiti, od onih svakodnevnih na praktičnom nivou, kada nam pomažu ili nas čak odmjenjuju, do onih suptilnijih, ali vrlo značajnih, kroz očekivanja i poruke, bilo da su izgovorene na glas ili ne.

Osim što se roditelji privikavaju na svoju novu ulogu, bake i deke takođe čeka neka vrsta prilagođavanja. Koliko je i kakvo njihovo mjesto u odrastanju i vaspitavanju djeteta, varira od porodice do porodice. Nekada su roditelji vrlo usaglašeni oko toga kako to treba da izgleda, ali to ne biva uvijek, što može biti povod za konflikt među partnerima.

Uticaj baka i deka je nekada vrlo snažan, u smislu da se nameću, da preuzimaju neke od zadataka roditelja, da direktno ili indirektno utiču na donošenje odluka. Postoje i porodice u kojima se prema članovima porodice porijekla postavljaju vrlo krute granice, te se kontakt ostvaruje više u vidu rituala, dogovorenih ili očekivanih posjeta, sa porukom o potrebi da budu odvojena i samostalna porodica.

Jasno je da postoje različite kombinacije, da po pitanju nekih stvari roditelji roditelja imaju više uticaja, po nekim drugim pitanjima manje ili uopšte nemaju. Faza u kojoj se porodica nalazi i kakva je trenutna organizacija života je takođe značajna odrednica odnosa koji postoji prema porodici iz koje dolazimo. Iako blizina, u fizičkom smislu, naizgled uveliko određuje kakav će taj odnos biti, kilometri udaljenosti nijesu garancija izdvojenosti i samostalnosti.

Uticaj naših roditelja, međutim, ne svodi se na svakodnevne i praktične stvari. Zapravo, ostvaruje se na više nivoa, svjesno ili ne. Jedan dio priče odnosi se na kopiranje onog što smo vidjeli, onog na šta smo navikli, svjesnog mijenjanja onog što želimo da bude drugačije.

Međutim, lojalnost prema porodici porijekla može biti i izvan naše kontrole, u domenu nesvjesnog. Takve oblike ponašanja je ponekad teže prepoznati, ili ih dovesti u vezu sa time što smo donijeli sa sobom stvarajući sopstvenu porodicu. To se ne tiče samo odnosa prema djeci, već i prema partneru, kao i mnogim drugim situacijama i događajima u životu.

Očekivanja naših roditelja od nas, zapravo, snažno utiču na ono što jesmo, šta činimo, kakve ciljeve sebi postavljamo, bilo da se ponašamo u skladu sa tim očekivanjima ili upravo suprotno. Uvjerenja koja su uvriježena kod naših roditelja često ćemo prepoznati i kod nas samih, jer to je nešto sa čim smo odrasli, na šta smo naučili. Uvjerenja, sama po sebi, nijesu dobra ili loša, ali nekada, za nekoga, neka od njih, ne bivaju korisna. Možda je upravo faza kada i sami postajemo roditelji, kao značajna promjena, koja zahtijeva reorganizaciju, nekada plodno tlo za konfuziju, preispitivanje, protivljenja, ali i prepoznavanje i formiranje novih, naših vlastitih odluka i načina, kako ćemo nešto činiti. To je, čini se, ipak težak zadatak, imajući u vidu uticaj lojalnosti prema porodici porijekla, koji oblikuje naše ponašanje.

Uspjeh ili neuspjeh u različitim zadacima koje obavljamo takođe se, nekada, može objasniti lojalnošću prema porodici porijekla. U ovom slučaju kao odgovor na ulogu koju su nam “dali” naši roditelji ponašamo se shodno određenim pravilima kako bi ispunili njihova očekivanja. Reklo bi se da su to onda visoki standardi kojima treba odgovoriti i kojima pojedinac teži. Međutim, nekada dodijeljena uloga čini da se osoba ponaša upravo suprotno, da pravi tzv.negativne izbore i na taj način nastavi da bude neko ko svojim problemom okuplja ostale članove porodice.

Funkcionisanje porodice, dakle, određeno je između ostalog i tipom granica koje se postavljaju prema porodicama iz kojih dolazimo. U nekim slučajevima te granice su čvrsto postavljene, djeluju neprobojno. Za neke porodice je karakteristično da su jako povezane sa porodicom porijekla, te govorimo o tzv.umreženim porodicama. Postoji i nešto što se ne čini tako ekstremnim – polupropustljive granice, gdje postoji doza fleksibilnosti, kao i selektivnost, gdje veze nijesu krute i nepodložne promjenama. Isto tako, lojalnost prema roditeljima, oblikuje naše ponašanje, bilo da smo toga svjesni ili ne.

Izvor: Centar za savjetovanje Narativ