PIŠE:  Marijana Ivančević, porodični terapeut

Jeste li pogledali klip – mis šarma Vranje? Više (na sreću, ipak) nije dostupan za pogledati, ali ko je pogledao – shvatiće!  Otprilike tako zvuče izjave žena vezane za materinstvo. Naravno da tu i tamo čujemo priču o uticaju hormona, pročitamo da je to i na svojevrstan  način težak period za žene, ali najčešče smo bombardovani porukama da je to nešto fantastično, posebno, da se ne može uporediti ni sa čim… Slažem se! Sada nakon nekoliko mjeseci od porođaja! Zato sada i pišem o tome, sa malo više hrabrosti i drugačijom perspektivom.

Šta je sa onim prvim danima nakon porođaja?! Istovremeno nas bole grudi, rana od epiziotomije, iscrpljene smo, ne snalazimo se baš najbolje sa podojem, brinemo da li je beba dovoljno jela, da li je sita, zbog čega plače, je li dovoljno spavala…i podjednako brinemo ako bljucka – da se nije prejela, ili je ipak gladna, zašto ne plače, zašto tako dugo spava… Ako prva kontrola prođe neslavno, što je, nakon razgovora sa nekim majkama, više nego uobičajena pojava, onda se stepen brige samo pojačava. Kako to kod nas biva, poznati i nepoznati, bliski i daleki, propituju nas, komentarišu, zaključuju…

Nijesam sigurna da li ženu više povrjeđuju čuvena pitanja – “Da ti nije gladna?”, “Imaš li dovoljno mlijeka?” ili komentari “Super, počinula si” “To ti je spas što dojiš”. Jer sa svim znanjem o tome šta majčino mlijeko znači za bebu i ogromnom željom da se prevaziđu problemi i nastavi sa dojenjem, u nekim trenucima, a pogotovo uz informaciju da beba dovoljno ne napreduje, pomisao na flašicu i mogućnost da tačno izmjerimo i znamo koliko je mlijeka popila beba, djeluje kao rješenje, kao spas.

O da, tolika promjena – vaše čedo više nije u stomaku, tu je, sa svojim potrebama na koje treba odgovoriti. Buđenje, neispavanost, a baš i nije lako poslušati savjet – zaspi odmah čim beba spava, jer nijesmo baš na dugme, a i teško je ne osluškivati bebu čak i dok spava. Ako na to dodamo poređenja sa drugima u koja vrlo lako upadamo, pa nađemo još neki razlog za brigu… Da, ispada da pretjerujemo i da i nije baš tako. Naravno da taj period nije lišen toplih, posebnih emocija, ali da baš hoćemo da eksplodiramo od silnog zadovoljstva zbog majčinstva…nijesam baš sigurna. Ne, u tom periodu! Ne svaka žena.

Sve to ne bi bilo strašno da se onda ne zapitamo – „šta se to dešava?“, „kako ja nisam opuštena i ne uživam?“, itd. Počinjemo da razmišljamo kako nije sve u redu (sa nama, najčešće)!  Slušajući nešto tipa (ne zamjerite, ali opet se moram vratiti na pomenuti klip, koji iako nema veze sa temom, mene najviše asocira na izjave o materinstvu koje mi zvuče kao naučene, socijalno poželjne, ali često i nerealne) – „Ova fascinirajuća tvrdnja terala me da nakon ovog divnog iskustva, shvativši do čije mere sam stala, shvatila da sve ono što volim najviše moram žrtvovati i svakako to divno osećanje i dalje živi u meni.“, vrlo lako nas može savladati osjećaj krivice. Čini mi se da je dobro da ono što osjetimo, što nas muči, podijelimo sa nekim, ali je pitanje koliko to možemo, da li imamo sa kim, a da taj neko samo jednim „značajnim“ pogledom ne produbi osjećaj naše neadekvatnosti i nedoraslosti zadacima majčinstva. Ili u nemogućnosti da o tome govorimo, preispitujemo sebe, svoje misli i emocije.

Ne pišem ovo sa nekom posebnom namjerom. Ali sam sigurna da će neke majke čitajući ovo vrlo jasno prepoznati sebe. I kao da sam imala potrebu da kroz nekoliko redova podsjetim na to i zaštitim ih od samooptuživanja ili bar poštedim prevelikog čuđenja – kako se ono što se u njima događa ne poklapa sa onim što bi navodno trebale da osjećaju. Sa punom sviješću o tome, čini mi se da će se lakše i brže opustiti i dati sebi dozvolu da nakon tog, za neke mučnog perioda, dođu do one faze u kojoj biti majka nosi sve više zadovoljstva, a  manje pretjerane brige i straha.

Ideja o tome da istog trena nakon porođaja treba da postanemo savršene majke možda je samo prepreka na putu da to, do neke mjere, i ostvarimo.

Izvor: Centar za savjetovanje Narativ