BLOG piše: Mama Modesty

U susret obilježavanju Svjetske nedjelje dojenja, osjetila sam potrebu da dam svoj doprinos i odlučila da napišem kako sam prevazišla probleme sa dojenjem sa drugim djetetom. Ako ovaj blog pomogne makar jednoj mami koja se susrijeće sa sličnim problemima, ispunio je svoju misiju 🙂

Prije 2 godine i 9m dobila sam prvog sina i tada nisam znala puno o dojenju. Tokom trudnoće, samo sam mislila na porođaj i o tome kako će proteći, a o dojenju nisam ni razmišljala. Mislila sam: staviš dijete na dojku, ono doji i nema tu neke filozofije.

Naravno, nisam znala ništa o pojmovima poput skoka u razvoju, dojenju na zahtjev ili refleksu otpuštanja mlijeka. Po savjetu patronažne sestre, stavljala sam bebu po 15 minuta na obije dojke, odmah krenula sa razmakom od 3h između podoja i sve je išlo kao podmazano. On je dobijao po kilogram u prosjeku, bio zadovoljna beba, a mi zadovoljni roditelji. U 4. mjesecu su naišli problemi, tačnije skok u razvoju koji nisam prepoznala i nisam umjela da prevaziđem tu prepreku pa smo uključili adaptirano mlijeko. S obzirom da znam koliko je bitno majčino mlijeko za bebu, to mi nije palo lako, i zato sam odlučila da saznam više o dojenju, da ne bih ponovila istu grešku sa drugim djetetom. U međuvremenu sam se dosta informisala, naučila što znače, gore pomenuti pojmovi i mislila, čak bila uvjerena, da će sa drugim djetetom sve ići mnogo lakše. Ali NIJE.

Poslije 2 godine, stigla nam je druga beba sa kojom je dojenje, skoro od samog početka išlo “kameno”, kako kaže naš narod. Iz bolnice smo izašli poslije 48h, ali “žuti” ( nivo biluribina nije bio toliko visok da bi nas zadržali), sa preporukom da doji i bude izložen svjetlosti. On je sisao (bar sam mislila) i dosta spavao. U stvari, on je bio isuviše pospan od zutice da bi aktivno sisao i tako stimulisao proizvodnju novog mlijeka, a ja sam mislila da je sit i zato dugo spava. To je trajalo 7, 8 dana da bi se preko noći sve promijenilo. Bukvalno, situacija je ovako izgledala: juče je mlijeko curilo samo, grudi prepune i tvrde, on se budio na 3,4 sata, a danas: ne mogu da ga umirim, niti uspavam, samo bi da sisa, zaspe na 5 minuta pa se probudi I plače i onda sve iznova. I tako danima. On se muči, crveni, plače, ja pokušavam da mu pomognem, trudimo se da izvuče mlijeko do kraja, da bi došao do najmasnijeg mlijeka i tako skoro nedjelju dana. U međuvremenu je bila prva kontrola, gdje je povratio porođajnu težinu i još malo dodao. Sve ukupno oko 300 grama.

Narednih 15 dana je sisao ali daleko od toga da je išlo glatko. Stalno je bilo plakanja (i mog i njegovog), mučenja, nerviranja. i stigla je druga kontrola – napredovao je oko 400 grama, ali smo na ”minimumu”, kako reče nas izabrani pedijatar. Posavjetovala me je da podoji budu češći. On je, inače, bio krupna beba na porođaju, za koje kažu da manje napreduju ali bez obzira na to, znala sam da nešto ne štima u dojenju, da on nije zadovoljna beba i da nešto treba mijenjati pod hitno. On bi sisao po pet minuta fino, pa bi počeo da se ljuti, grči, crveni i plače. Situacija koja je jako stresna i stvara dodatni pritisak majci koja ne zna u čemu je problem i šta je to što fali njenoj bebi. Naravno, to su sve pratili komentari moje okoline i pitanja: Imaš li ti mlijeka? Jesi li mu nudila bočicu? Da on nije gladan? I omiljeno – pitanje moje rođene majke: A mozda ti nije kvalitetno mlijeko?

Ne želeći da ulazim u raspravu, sa osmjehom sam svima odgovarala da mlijeka ima, da on nije gladan i da ne treba da brinu. A u sebi se preispitivala: da li je on stvarno gladan, imam li ja mlijeka ili mučim svoje dijete? Ma, da ih poslusam i dam AD! Ali sam znala: pokleknem li i dam bocicu, vrlo brzo će nestati moje mlijeko i tu je kraj dojenju. A ja sam zaista imala ogromnu želju da dojim svoju bebu i zato sam bila uporna, čitala, pretraživala Internet, tražila savjete od iskusnijih mama, interesovala se, samo da shvatim što je problem i kako da ga prevaziđemo.

Dojili smo i po sat vremena, kad god zatraži, noću je spavao po cijelu noć na dojci. Nisam odustajala iako mi je krvna slika bila tada gora nego na porođaju, bila sam preumorna, iscrpljena i nenaspavana. I prošlo je još 15 dana i pošli smo na vanrednu kontrolu, na moju inicijativu. I veoma dobro smo napredovali 🙂 Preko 500 grama! Zaboravila sam tad sve neprospavane noći, sav umor i dobila novu energiju da nastavimo sa dojenjem.

I nastavili smo. Dojila sam ga na 2 sata, radila kompresije dojki, stavljala tople obloge i masirala grudi pred podoj da bi lakše vukao, mijenjala položaj (sjedjenje, ležanje) dok ne bih čula da pravilno guta. Počela sam i da se izmlazam nakon podoja po 10-ak minuta na obje dojke. To što bih izvukla, čuvala bih u frižideru za sledeći podoj, pa ako mislim da je gladan I poslije dojenja, davala bih mu kašičicom (ne flasicom!), da se zasiti, a onda bih izmlazala novo, da imam za sljedeći podoj.

Ako bismo pošli negdje i zadržali se, požurivala bih supruga da se vratimo kući, da slučajno ne preskoči podoj 🙂 a onda sam kupila maramu za dojenje pa smo prevazišli i nelagodu od dojenja u javnosti. Ukoliko bi šetali oko zgrade i on bi se uspavao od svježeg vazduha, pustila bih ga napravi razmak od 2 i po sata između podoja, ali ako bi se primicali satu, onda sam ga budila da sisa. Ukratko, radila sam sve u mojoj moći da češće sisa i bude sit i zadovoljan. I dalo je rezultate. Drugi mjesec je napredovao preko 1,2 kg, a treći skoro 1kg… Konačno smo bili zadovoljni i on i ja 🙂

Zato je moja poruka svim mamama koje stvarno žele da doje svoje dijete, a to im ne ide baš glatko: gotovo svaka majka ima mlijeka i može da doji. Ukoliko se pojavi neki problem ili poteškoća, potražite pomoć i savjet (bilo od iskusnijih mama, bilo na Internetu …) i savladaćete ga prije ili kasnije. Nekad je dovoljno samo par riječi podrške da neiskusna mama poveća svoje samopouzdanje i sama nađe rješenje pa nastavi da doji. Imajte na umu da su to sve sitni problemi naspram onog što obezbjeđujete svojoj bebi dojenjem. Obezbjeđujete joj najbolji mogući početak u životu!