BLOG piše Mama Tatijana

Čitam na Facebook-u anonimno pitanje mame koja ne zna kako da nagovori svoju bebu da se sama uspava. Sjetih se sebe prije par godina, kada sam rodila prvo dijete, moju djevojčicu, najželjenije biće na planeti Zemlji (oni koji me znaju poznato im je šta ovo znači).

Izbezumljena od raznih loših događaja koji su nas pratili u toku njene prve godine života, operacije sa mjesec i po, ponovni boravak u bolnici nakon par mjeseci, stresovi oko lošeg bebinog apetita i brojne druge stvari, da sad ne nabrajam… Prisjetih se uspavljivanja mog smotuljka, mršavih nogica i čupave crne kose…

Nosaj, nunaj, pjevaj, izmišljaj, a ona trepće, pridržava onu svoju cuclu i nikako da zaspi, a ja nisam tu… u mislima prebrajam šta sam sve mogla uraditi za to vrijeme dok nju uspavljujem. Nerviram se. Boga molim da se više umori od puzanja u krug po krevetu. To traje i traje… Na kraju zaspem i ja, a suprug budi oko ponoći, jer sam mu ja tako rekla.

Dignem se da završim što “moram” nakon čega se skljokam u krevet, ili nastavim spavati sa potpuno izbrisanim neuspelim pokušajem buđenja iz sopstvene memorije. Bila sam premorena, nervozna, ljuta što nemam nimalo vremena za sebe, što sve moram sama, što moj suprug stigne da se naspava i još odmori poslije ručka, što mi se socijalni život svodi na News Feed na Facebook-u, što je kuća u haosu i šta sve ne još… Potpuno izgubljen slučaj. Nisam znala da uživam u sadašnjosti, u svakom trenutku koji mi je od Boga darovan… Stalno sam bila u vremenu “koje sam propustila i koje ću tek da propustim”.

Nastavile smo da se uspavljujemo, jer sam osjećala da joj to treba. Nije li najljepša stvar na svijetu ušuškati se pored svoje mame u topli zagrljaj? I dan danas prizovem onaj miris mamine kože na Nivea mlijeko za tijelo i to mi i dan danas uliva onaj osjećaj ušuškanosti u jedno mekano ćebence gdje sve brige ovog svijeta nestaju.

Rodila sam drugo dijete nakon 3 godine i 8 mjeseci. Nosamo se po cijeli dan. Gučemo, smijemo se, mazimo, gnjavimo, pjevamo. Ne razmišljam o kućnim poslovima dok sam sa mojim bebanom. Ne puštam ga da plače. I on je operisan sa mjesec dana, kao i njegova sestra. Opet ista trauma, ovog puta zrelije prihvaćena.

Nakon kupanja klopa i uspavljivanje, nina nana, zaspe za čas. Zato što je “lakša i bolja” beba? Ne. Zato što sam ja prisutna u svakom momentu koji provodim sa njim. Nisam “u vremenu koje sam propustila i koje ću da propustim”. I on to osjeća. Siguran je i ušuškan. Kućni poslovi ne čekaju, završavaju se na vrijeme. Bolja organizacija i gotovo sve se stigne, a što se ne stigne, ima kad. Rad po prioritetima.

Uspavljujem i dalje moju prgavu princezu, nakon kupanja se ušuškamo u krevet, priča ona meni priču, pričam ja njoj. Onda pjevam Zeko i potočić i Moja mama divno priča, jedine dvije za uspavljivanje koje znam od početka do kraja bez izvrtanja teksta. Njoj ne smeta, sama ih traži… Zatvori oči i zaspe za čas.

Jednom dok sam joj mazila svilenu kosu, kaže ona meni: “Mama, kako divno mirišeš!”. A ja mirišem na Nivea mlijeko za tijelo. Znam da će se jednog dana sjetiti mame kako je mirisala dok je mazila njenu kosu i osjećaće se ušuškano u najljepše mekano ćebence.

Nisu moja djeca postala “bolja” ni “lakša” za podizanje, samo sam se promijenila ja. Znam da rastu “kao iz vode” i da će uspavljivanja i mali rituali pred spavanje, kad uplovimo u neki naš svijet rezervisan samo za nas i par vila i vilenjaka, postati divna uspomena. Meni, kad ostarim da mi vrati osmjeh na lice i ispuni dušu ljubavlju, a njima da se ušuškaju u ono naše toplo ćebence. Uspavljivaću ih dok god mi to budu dozvoljavali.