BLOG piše PG Mama

Znam, postoje savršene mame, one kojima je kuća uvijek pod konac, đeca uredno ispeglana u bijelim svečanim garderobama, kosa ondulirana, depilacija perfektna, nokti nalakirani…

Danas sam provela dvije ure u čišćenju kuhinje. Predveče, kad svi normalni ljudi pođu u šetnju, iskoristith pospanost i nervozu oko nicanja zubića najmlađeg nam člana porodice, uspavah ga i prionuh na ribanje. Da bilo je tu nekih nevidljivih mrlja koje mi nijesu dale mira. Kuhinja, stara godinu dana, za naš budžet prilično koštala, možda za nečije druge i ne. Rukavice i ribaj. Kada je počela da mi puca radna površina u blizini šporeta- ove moderne, ugradne, staklene ploče, pozvah majstora koji nam je izradio kuhinju. Kaže da mu se to nikada nije dešavalo i da mi prosto previse kuvamo. Onako sebično mi bi po malo i drago zbog te ispucale ploče, stalno nosim neku grižu savjesti kako nedovoljno često pečem kolače i pravim torte đeci. Posebno kada se zakačim na neke portale i vidim što ostale mame iz Crne Gore tog dana kuvaju, kakve đakonije sve spremaju. Što ću, ponekad mislim da bih uspjela da sve planirano tog dana odradim samo ukoliko bih posjedovala magični štapić, ili armiju patuljaka koji mi pomažu, ili profesionalnu pomoć u kući.

Vaaaauuuuu, čuje se R. iz kreveca. Operi rukavice, skini rukavice, operi ruke, pokušaj ga uspavati, neće! Naravno, majušna glava se kikoće u trenutku kada bih ja željela da vratim sve drangulije nazad na radnu površinu, jer će uskoro doći iz igre dvogodišnja H. koja bi sve to mogla doživjeti kao velikodušni poziv na igru sa stvarima koje joj još uvijek nijesu na dohvat ruke. Baš onim stvarima koje je svakodnevno prizivaju da dođe da ih upozna. Eh da, već duži period, od kada ona gospodari stanom, stvari koje stalno koristimo, a dovoljno su važne/opasne da dopanu njenim šačicama, stoji na nekih metar i po visine. Malo smiješno, zar ne? Presvuci bebca, poigraj se sa njim, MAMA, MAMA, čuje se prinćipesa, kako doziva ispred ulaznih vrata. Neće više napolje! Zašto? NEĆU! Da, sad smo u “neću” fazi odrastanja. Makar već neko vrijeme ne koristi pelene, pa ću preživjeti jogunasto neću. Iskoristim onaj najgori adut, onaj kojeg se većinu vremena grozim, i dam najstarijem đetetu, J. tinejdžerki to be – vrlo brzo, brže nego što želim, novac da kupe lizu i zadrže se što duže napolju.

J. je juče dobila svoj facebook profil. Već duži period je bila jedina u odjeljenju koja ga nema. Sada pored svih obaveza na svakih petnaestak minuta odgovaram na poneko pitanje o funkcionisanju tog životno važnog servisa, a na svakih par sati se nakačim da vidim što se dešava u njenom životu. Pitam se da li prećerujem što sam zahtijevala šifru naloga, da li me posao kojim se bavim izmijenio da u svakom grmu vidim ne zeca, već vuka?

Bebac završi u kolicima, na brzinu prebrisah “male kućanske aparate”, dio bijele tehnike. Pomislih da je nekada sva kućna tehnika bila bijela, čim joj je naziv takav. Da li ste nekada probali da spoljne površine kuvala za vodu, blendera, frižidera i ostalih sličnih stvarčica brišete platnenom tetra pelenom? Toplo preporučujem!

Gotovo!

Pozvao nas je prijatelj na palačinke. U deset uveče! On nema đecu. Većina ljudi iz naše blizine nema đecu. Ipak, on se sjetio da nas pozove. Ne pamtim kada me je neko pozvao da uveče nešto radimo. Nekada sam izlazila, išla u bioskop, na večerinke, u šetnje. Valjda ljudi misle da kada imaš malu đecu više nemaš vremena za socijalni život? Biće da je to zbog toga što više uopšte nemaš socijalni život. Većinom svojom krivicom, stalnim odlaganjem dogovorenih viđenja, zakazivanjem u neko nenormalno vrijeme… Posljednji put sam sama izašla na sat vremena da se vidim sa prijateljicom koji izuzetno volim prije dva mjeseca. A prije toga i ne pamtim. Juče sam R. povela sa sobom na feniranje kose. Nikad ne idem na feniranje kod frizera. Ne stižem, a i imam kraću kosu koju nije potrebno prećerano njegovati. Ali sam imala potrebu da izađem iz kuće, da progovorim sa odraslim osobama, da se bavim malecnim razgovorima. U posljednje vrijeme mislim da sam pomalo depresivna. Stalno u kući, 24 sata posvećena svojim malim I velikim ukućanima. Obožavam ih, ali nemam vremena za sebe. Kada pogledam svoj FB profil, već godinama ne nalazim svoje slike na njemu. Rođenja, rođendani, prvi zubići, Nove godine, polasci u školu, ljetovanja, zimovanja. Ja sam obično sa one strane objektiva. Ponekad me strah da će me kada odrastu i budu gledali fotografije pitati đe sam bila svo to vrijeme.

MAMAAAA, dođoše iz igre. Sprema se večera. Koliko ljudi, toliko ćudi, koliko đece, toliko različitih jela. Što li večera D? Po prvi put se potpuno sama odvojila od kuće i otišla na smotru izviđača. Neće je biti deset dana. Jedino o čemu brinem je li skvasila noge i jede li. Da, postala sam sopstvena majka koja me smarala zovući me tokom EXIT-a da pita jedem li i da mi nije hladno.

Moja svježe očišćena kuhinja je ispolivana varenikom, čokolinom, H. se svađa sa J. i odbija da jede. Odlazim sa R. u sobu da ga okupam i podojim. Sjutra je neđelja, manje obaveza, počistiću kuhinju ponovo. Možda i večeras uspijem, prije nego što uključim mašinu sa suđe. Čekaću jeftinu struju, uvela sam štednju J

Ćao ljubavi, sastanak je bio odličan! Zar su đeca već legla? Nadao sam se poigrati sa njima prije spavanja. Što ste vi radili popodne?

Da, znam, postoje savršene mame, ja nijesam jedna od njih, ja sam ona obična mama koja se svim silama trudi da svi budu zdravi i srećni. Ponekad mislim da sam negdje usput izgubila sebe, ponekad sam se osjećam prazno i usamljeno, a onda me svi oni nasmiju i srce postane veeeeliiikooo.