PIŠE: Aleksandra Mitrović, porodični terapeut, Centar za savjetovanje NARATIV

Potreba i želja da budemo voljeni i prihvaćeni, osjećaj sigurnosti u odnosu sa osobama koje su nam bliske i koje  volimo u velikoj mjeri utiču na naše postupke, a često mogu upravljati našim životima. I vjerovatno, kada osjetimo rizik da taj odnos može prestati, bol koji nakon toga može nastupiti nas navodi da aktiviramo nama poznate načine kako bi se zaštitili. Iako nas vrlo često, upravo te naše odbrane, štiteći nas da ne osjetimo bol, ponekad štite i udaljavaju istovremeno od ispunjavajućeg iskustva koje bi neki odnos mogao da nam donese.

Na identitet koji formiramo tokom života utiču drugi važni ljudi u našem okruženju i u interakcijama sa njima formiramo sliku koju imamo o sebi i očekivanja koja imamo od drugih. Ponekad, te poruke možda nijesu bile ispunjene u dovoljnoj mjeri podrškom i prihvatanjem ili su dovele do nepotpunog prihvatanja sebe.

U velikom broju situacija, naše ponašanje će odraziti te usvojene poruke i odnose. A vjerovatno i uticati na to kako doživljavamo druge i kako tumačimo nova iskustva. I možda, kao da intuitivno u izboru partnera, biramo nekog ko će da nam “popuni prazninu” ili da nam pruži osjećaj potvrde koji smo stekli u svom iskustvu. Sa takvim osjećanjima, partneri često, u situacijama koje prevazilaze njihove kapacitete, rizikuju da stvore krute ili ekstremne oblike ponašanja koje stvaraju probleme, produbljuju ih i na taj način često dugo vremena održavaju.

Iza prevelikih, često nemogućih zahtjeva nametnutih partneru, osjećanja ljubomore, osjećanja nedovoljnog poštovanja, posesivnosti, kontrolišućih odnosa, ili stalne potvrde koju očekujemo, vrlo često mogu da stoje nezadovoljena, jaka potreba za podrškom, prihvatanjem i strah od napuštanja.

Često, neodređene granice između svojih emocija i tuđih emocija dovode do osjećaja “prava” da se drugome može uplitati u život u neograničenoj mjeri. To može dovesti do stvaranja jednog svijeta i odnosa koji postaje nemoguće zahtjevan, gdje izbjegavajući suočavanje sa ličnim bolnim temama, pripisujemo partneru ponašanja koja su ponekada odraz naših osjećanja. Bez obzira što bi to trebalo da nam pruži olakšanje i što nakon toga na trenutak možemo da osjetimo zadovoljstvo sobom da smo u pravu i da je naš bol opravdan, to doprinose da se partneri jače utemelje u sopstvene pozicije iz koje se vodi “borba” sa drugom stranom.

Parovi mogu imati određeni način funkcionisanja koji je opterećen međusobnim ispitivanjem krivice i svakodnevnim konfliktima, manjeg ili većeg inteziteta. Kod nekih parova, kao da je takav način funkcionisanja negdje posmatran kao “normalan”. Vjerovatno podrazumijevajući time da stavljanjem vela na negiranje problema, kao da se on zataškava i ne dozvoljava da se on još uvijek da se rješava. Nije teško uočiti kako se lako zapadne u začarani krug gdje su pitanja krivice, odgovornosti, optuživanja kruže na dnevnom redu.

Snažne emocije pokreću, izvor su radosti, sreće, novih očekivanja. Njegujući emociju koja se razvija u parterskom odnosu i otvoreno nastupiti nije uvijek lako, ali je sastavni dio uspješnih partnerskih priča. Spremnost da se sasluša, radi na odnosu i obostrano učestvuje povećavaju šanse da će odnos odoljeti izazovima. Pokazati kapacitet za podršku, poštovanje, uvažiti osjetljivost onog drugog, biti senzitivan na svoje i partnerove potrebe su snage koje pomažu da se teški trenuci prevladaju.