Neka će djeca nježno prići zaplakanom prijatelju, položiće mu ruku na rame i pozvati ga na zajedničko igranje ili mu ponuditi čokoladicu utjehe. Druga neće ni trepnuti na more dječijih suza nakon što su mu uzeli omiljenu igračku ili ga, namjerno ili ne, gurnuli u igri.
Nekima je lako izviniti se i zaista žale zbog grešaka, drugi nikako da izuste tu riječ, ma koliko ih strogo kaznili. Naravno da ponekada kazna još više pogorša djetetovu tvrdoglavost. Što je to što čini dijete nježnijim ili “grubljim“. Iako se djeca već rađaju drukčija, neka više neka manje osjetljiva, neke su stvari vezane uz djetetov razvoj.
Kad trogodišnjak vikne majci u parku: “Mama, gle kako je ona teta debela“, nije želio povrijediti osobu o kojoj je riječ, samo je izrekao opaženo. Naravno da će ga majka ukoriti. Treba ga pozvati i mirno mu reći da tako ne smije govoriti o drugima. Nikako ne vičite da vas sramoti. Dijete tog uzrasta naime još ne razumije kako će ono što kažu uticati na tua osjećanja. To tek treba naučiti.
Uživljavanje u tuđu situaciju i razumijevanje položaja druge osobe na osnovi viđene ili zamišljene situacije nazivamo empatijom. Iako neka djeca prirodnije razvijaju svoju empatiju, svoj djeci treba pomoć u učenju kako biti empatičan, kažu psiholozi.
Empatična su djeca uspješnija u školi i drugim društvenim situacijama, a tinejdžere s razvijenim osjećajem za emocije i ponašanje drugih njihovi vršnjaci često prepoznaju kao vođe. A najbolji su učitelji empatije – roditelji. Roditelji sopstvenim primjerom uče djecu kako se empatična osoba ponaša: Kada oni izraze empatiju prema djetetu ili prema nekoj drugoj osobi, dijete ima priliku osjetiti kako je to i odmah vidjeti kako se to radi.
Tada djeca počinju povezivati sopstvene osjećaje s tuđima. Zna se dogoditi da u tom uzrastu udari prijatelja koji se žali da ga nešto boli umjesto da ga utješi. Problem je što se agresivnom djetetu javio osjećaj za to drugo dijete, ali ne zna što da napravi s tom novom vještinom. Bol drugog djeteta izaziva mu nelagodu. Umjesto da pobjegne, što bi učinio samo godinu prije, osjeća se frustrirano i reaguje neprimjerno.
U predškolskoj dobi može se početi razgovorima u kojima ćemo ih podsticati da se pokušaju staviti na tuđe mjesto i shvatiti da tuđi osjećaji mogu biti i drukčiji od naših te da ih treba poštovati, predlažu psiholozi.
Izvor: SuperMila
