PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

U prvim godinama života o sebi i o svijetu u kom živi dijete uči najviše od majke ili osobe koja se o njemu stara. U najranijoj fazi, dijete ne razlikuje sebe od svijeta oko sebe, i ma koliko to bilo intezivno i bolno za njega, potrebno je da napravi dobre granice ka spoljašnjosti. Uspješno postavljanje granica i djetetov stav o spoljnjem svijetu značajno će zavisiti od toga kakav stav majka ili staratelj ima o svijetu u kom živi.

Utisci današnjih roditelja su da je roditeljstvo danas mnogo teže u odnosu na roditeljstvo u prošlosti. Zahtjevi su veći, opasnosti je puno, dostupne su najrazličitije informacije koje značajno utiču na stavove o vaspitanju djece. I ti roditeljski osjećaji se vrlo lako prenose na djecu. Roditelj je, metaforički rečeno, neka vrsta filtera kroz koji će proći informacije o spoljašnjem svijetu i doći do djeteta kao “gotovi proizvodi” – činjenice koje dijete neće preispitivati. Zato, pazite šta nudite svojoj djeci!

Dijete od roditelja uči i o sebi tj. svojim sposobnostima i o spoljašnjem svijetu. Tako na primjer, ako je dijete u parku sa roditeljem, počinje da trči, trčanje provocira uznemirujuću roditeljsku reakciju, roditelj streca, ustaje sa klupe, kreće se u pravcu djeteta, govori djetetu da pazi, viče…šalje mu informaciju da je ono samo nedovoljno sposobno da isprati aktivnost trčanja tj. da je u spoljašnjosti toliko opasnosti (koje dijete ne vidi) a koje bi mogle da mu naude. Kod roditelja čije su reakcije najčešće ovakve, slični stavovi postoje i za aktivnosti u kući, vrtiću itd.

Prema istraživanju koje je objavljeno u časopisu   Child Psychiatry and Human Development koje je sprovedeno sa grupom roditelja kojima je dijagnostikovana socijalna anksioznost pokazano je da roditelji koji su socijalno anksiozni djeci pokazuju manje topline i ljubavi, više ih kritikuju, češće pokazuju sumnju u djetetovu sposobnost da izvrši neki zadatak. Pri tom, sve ovo sprovode iz sopstvene nesigurnosti i straha! Na taj način na dijete prenose obrasce ponašanja koje su sami naučili od svojih roditelja.

Međutim, stvari nijesu nepopravljive. Ako osoba koja je bazično nesigurna pronađe partnera ili drugu blisku osobu koji ima siguran obrazac sebe i spoljnjeg svijeta ona može da nauči da bude sigurna, da bazično promijeni sliku o sebi i sliku o svijetu u kom funkcioniše. Kao i svaka unutrašnja promjena i ova je intenzivna ali moguća.

Samo razmislite o sledećem da li želite…..

dijete koje je radoznalo, koje samostalno istražuje spoljašnji svijet dolazi po pomoć kada procijeni da ne može da se izbori sa konkretnom situacijom – vi kao roditelj pružate podršku i pomoć i dozvoljavate mu da samo ponovo pokuša da riješi problem….         ili…..

…dijete koje će biti nesigurno da napravi i najmanji samostalni korak, koje će imati problema da se uklopi sa grupom vršnjaka, koje će biti nesigurno da samostalno istražuje spoljni svijet, čija će radoznalost zbog straha biti značajno umanjena?