PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Novi načini vaspitanja djece donijeli su nove „pedagoške patologije” u vidu sindroma razmaženog djeteta i sindroma prezaštićenog djeteta. Iako je izvjestan broj djece istovremeno razmažen i prezaštićen, između ova dva sindroma postoji velika razlika.

Možemo je ilustrovati tipičnim ponašanjem četvorogodišnjeg djeteta koje je s mamom u parku. Razmaženo dijete veselo bježi od svoje mame koja trči za njim pozivajući ga da stane. Ono je od nje udaljeno dvadesetak metara i ignoriše njene pozive. Prezaštićeno djete, s druge strane ne udaljava se od mame. Stalno provjerava gdje je ona, kako se ne bi previše udaljilo od nje. Rijetko je više od tri metra dalje od mame.

Već na ovom uzrastu oba djeteta pokazuju ona ponašanja koja će im tokom odrastanja praviti sve veće probleme.

Razmaženo dijete je ono koje je dobilo ljubav, ali ne i disciplinu. Njega roditelji nisu uspjeli da podrede. Ono odbija da prestane da radi ono što mu je prijatno zato što to od njega zahtijevaju roditelji. Umjesto da se podredi roditeljskoj volji, ono uspješno podređuje roditelje svojoj volji i u porodici se ponaša kao stvarni „vođa čopora”. Zbog ljubavi koju je dobilo ono se osjeća samouvjerenim, svjesno je vlastite vrijednosti i nema strah od svijeta. Ali ono neće naučiti da podnese frustraciju njegovih želja, neće steći navike održavanja lične higijene, reda i učenja. Imaće problema sa empatijom i željeće da mu svi drugi ugađaju kao što su to činili roditelji.

Roditelj koji je u stalnom strahu da će se djetetu nešto loše dogoditi opsjednut je time kako da ga zaštiti od raznoraznih opasnosti i rizika. On ne uči dijete da se samo čuva, već je on taj koji ga stalno čuva. Time mu upućuje dvije loše poruke: da je ono malo i nemoćno, a da je ovaj svijet veoma opasno mjesto. Rezultat je „naučena bespomoćnost” kod djeteta, i stalni zahtjev za simbiozom s roditeljem ili nekim drugim autoritetom. Prezaštićeno dijete nije naučilo da bude samostalno, tako da će kad odraste funkcionisati kao preplašena „pasivno-zavisna” ličnost.

Samo će se dijete koje je od roditelja dobilo i ljubav i disciplinu pravilno razvijati u samostalno i socijalizovano biće. Popustljivo, permisivno vaspitanje djeci daje ljubav, ali ne i disciplinu. Njegov rezultat su razmažena djeca koja nisu pripremljena za život, tako da imaju velike probleme da se osamostale i preuzmu odgovornost. Prezaštitničko, invazivno vaspitanje proizvodi nesposobne i nesamostalne osobe, zavisne od drugih.

Oba ova načina vaspitanja su rezultat velike roditeljske ljubavi i najboljih namjera. Ali namjere nisu dovoljne, već je potrebno uvažiti rezultate do kojih dovode ovakvi vaspitni pristupi. Ako rezultati nisu dobri, treba mijenjati pristup.

Izvor: Politika