Getlibova je razgovarala i sa Džin Tvendž, autorkom knjige Epidemija narcizma koja se intenzivno bavila fenomenom “inflacije” samopouzdanja

“Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam” objašnjava Tvedž. A sa narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost .

“Narcisi su srećni kad su mlađi, jer se osjećaju kao centar univezuma. Roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode sa aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju. Neprestano im govore kako su specijalni i talentovani dok ovi ne povjeruju da su bolji od svih ostalih”, objašnjava ona.

Međutim, kad odrastu, to postaje problem. Nisu u stanju da sarađuju sa drugima ili da se suočavaju sa ograničenjma. Na poslu očekuju da im sve vrijeme bude zanimljivo, jer su tako navikli. Ne sviđa im se da ih šef kritikuje niti da ne dobijaju stalne pohvale.

Getlibova navodi kao primjer razgovor sa jednom učiteljicom koja je tražila da ostane anonimna jer roditelji očekuju da ona podržava njihovu vaspitnu filozofiju. Učiteljica svakog dana mora da se izbori sa roditeljima koji žele da se upliću u svaku razmiricu između djece, ne dozvoljavajući da ona bilo šta riješe sama, pa čak ni to ko će sledeći da se igra sa autićem. Iako bi najradije djeci koja krše pravila – svađaju se, gađaju itd . jednostavno rekla “Prestanite odmah!” ona to ne smije jer bi dobila otkaz. Umjesto toga, ona mora da razgovara sa njima, istraži kako se osjećaju, objasni im šta drugo mogu da učine sa tim osećanjima i pomogne da zajednički iznađu rešenje.

“Dok završimo sa razgovorom, više im nije do igranja, ali zato za pet minuta nastane isti problem, jer je i prošli put prošao nekažnjeno. “Prekinite odmah” uvek djeluje, ali da bih zadržala posao, moram umjesto toga da istražujem njihova osećanja”, objašnjava ona.

Druga vaspitačica sa kojom je razgovarala smatra da roditelji sve više ometaju dječiji razvoj. Čak i kad misle da “postavljaju granice” oni se zapravo ponašaju kao slabići. Djeca ne pristaju na postavljena pravila, a roditelji pod izgovorom “uvažavanja djetetovog mišljenja” odustaju od postavljenih granica. “Svake godine, roditelji mi dolaze da se žale: “Zašto moje dijete neće da me sluša? Zašto ne prihvata ne kao odgovor? A  ja im kažem: “Vaše dijete ne prihvata ne kao odgovor, zato što ne nikad nije vaš odgovor”.

Beri Švarc, autor knjige Paradoks izbora smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i paralisana.

U studiji koju je sproveo sa svojim timom, djecu je podijelio na dvije grupe i tražio od njih da nacrtaju sliku. Jednoj grupi je ponudio da izaberu između 3 folamstera, a drugoj između 24. Crteži koje su crtala djeca iz druge grupe ocjenjeni su kao lošiji, što Švarc objašnjava time da su umjesto na crtanje, djeca sa više izbora bila fokusirana na biranje među mnoštvom boja.

Poenta je da se djeca osećaju sigurnije kada je pred njima manje izbora, kaže Švarc, jer onda lakše mogu da se posvete određenim stvarima i ne misle na ostalo, što je vještina koja će im biti potrebna u životu.

“Ne kažem da djeca ne treba da isprobaju razne stvari, već da im ponudite razuman izbor. Većina roditelja kaže: “Možeš se baviti sa čim god želiš, možeš odustati kad god hoćeš, možeš probati nešto drugo ako nisi sasvim zadovoljan ovim”. Nije ni čudo što kasnije tako žive svoje živote, stalno tražeći savršenstvo, ne shvatajući da je “dovoljno dobro” najbliže savršenstvu što se može dobiti”, pojašnava on.

Psiholog Den Kindlton misli slično, da poruka koju šaljemo djeci sa svim tim izborima koje im pružamo je da imaju puno pravo na savršen život.

Getlibova poredi svoje djetinjstvo u kome nije mogla baš mnogo da bira šta je za večeru ili šta će se raditi preko vikenda sa onim svog sina, pred koga uvijek stavlja više mogućnosti.

“Mi nismo ni očekivali da možemo mnogo da biramo, pa smo bili zadovoljni onim što bismo dobili. Kad bismo malo poodrasli, imali bismo više mogućnosti izbora i bili bismo im dorasli. Sada djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca”, primjećuje Džin Tvendž.

Svoj osvrt na savremeno vaspitanje i njegove posljedice, Getlibova završava jednom anegdotom iz svoje ordinacije. Naime, pošto je primijetila dozu nelagodnosti kod jednog od pacijenata i pitala ga u čemu je problem, ispostavilo se da on ima konfliktna osećanja povodom dolaska na terapiju.

“Moji roditelji bi se osjećali promašeno kada bi znali da sam ovde. S druge strane, možda bi im bilo i drago, zato što toliko žele da budem srećan. Zato nisam siguran da li bi bili zadovoljni što sam došao ovdje da bi bio srećniji ili razočarani što već nisam srećan”, objasnio je.

Lori Gottlieb je autorka knjige „Udaj se za njega: Razlozi da se zadovoljite gospodinom Dovoljno dobrim (Marry Him: The Case for Settling for Mr. Good Enough).

Izvor: Detinjarije.com

Pages: 1 2