PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

Ako ste ikada u životu imali priliku da budete uz dijete dok crta i daje objašnjenja svojih crteža vjerovatno ste na djelu osjetili kreativnost, potencijal, snagu dječijeg mišljenja, koje je značajno drugačije od mišljenja odraslih. Crtanje je vještina koja ne broji godine, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka, svi mogu da crtaju.

Iako mnogi odrasli zapostavljaju ovu vještinu, korišćenje crteža u cilju praćenja dječijeg rasta i razvoja, kao i u procjeni psihološkog zdravlja odraslih je višestruko opravdano. Kada je riječ o djeci, crtežom je mnogo lakše, u odnosu na riječi, uspostaviti komunikaciju.

Kroz crtež djeca različitog uzrasta i na različite načine ispoljavaju svoja osjećanja, tajne, radosti, dileme… kada se govori o procjeni psihološke zrelosti djeteta može se slobodno reći da jedan crtež vrijedi koliko hiljadu riječi.

Djeca do polaska u školu crtaju spontano, crtaju svoj doživljaj svijeta, a ne svijet onakvim kakav jeste. U tome je njihovo bogatsvo i značaj. Uz pomoć dječijeg crteža može se pratiti intelektualni razvoj djeteta.

Prvi dječiji crtež ljudske figure je žvrljotinja kojoj dijete daje određeno značenje (uzrast oko 20 mjeseci), da bi dijete već na uzrastu od 2,5 godina trebalo uspješno da crta ljudsku figuru poznatu pod nazivom «punoglavac» (najčešće veliki krug – glava iz koje idu ruke i noge).

Crtež ljudske figure se usložnjava tako da sledeća razvojna faza predstavlja fazu «čiča Gliše» koji vremenom dobija sve više detalja, tijelo se značajnije oblikuje i ljudska figura sve više počinje da liči na realnu figuru čovjeka.

Uspješan razvoj crteža, i u ovom slučaju puno zavisi od roditelja. Nije rijetko da roditelji daju detaljne instrukcije o načinu crtanja, zahtijevaju bolje proporcije, vrše pritisak na dijete kojim redosljedom da crta, što samo čini da se dijete sve više ustručava od crtanja jer ga vezuje za pritisak.Pri tom je važno znati, da dijete, zbog faze u intelektualnom razvoju, najčešće objektivno ne može ispratiti zahtjeve roditelja pa se problem dodatno produbljuje.

Pored crteža ljudske figure koja najčešće definiše sliku o sebi i o svom tijelu, značajna saznanja se dobijaju i kada dijete ima zadatak da nacrta drvo i kuću. Kroz sliku drveta saznaje se o emotivnoj zrelosti djeteta dok kuća predstavlja porodicu pa se kroz crtež kuće može saznati o odnosima u porodici.

Kada dijete dobije instrukciju da nacrta svoju porodicu, zavisno od uzrasta, porodicu će predstavljati različitim simbolima – predmetima, životinjama, tek kasnije crta ljudske figure koje bi trebalo da liče na članove porodice.

Kroz crtež dijete predstavlja i dinamiku porodičnih odnosa, način crtanja, položaj figura na papiru, veličina figura, boja, vrlo su značajni u razumijevanju djece. Uz objašnjenje crteža, koje dijete najčešće spontano daje, razumijevanje nacrtanog se značajno poboljšava.

Ono što bi svaki roditelj trebao da uradi je da podstiče razvoj dječijeg crteža i da se raduje svakom kreativnom radu, jer se kroz kreativnost dijete razvija. Roditelji ne bi trebali da analiziraju dječije crteže, prvo zbog toga što je to vrlo kompleksan proces koji podrazumijeva visok stepen stručnosti iz konretne oblasti, a zatim, zbog toga što su roditelji vrlo često ne mogu biti objektivni.

Posao roditelja je da se raduje svakom dječijem crtežu, da podstiče izražavanje djece kroz crtanje i da se, ako može, u isto i uključi. Snaga dječijeg mišljenja može i roditelje podmladiti, nasmijati ih i staviti im do znanja koliko djeca misle «izvan kutije».

Zbog svega toga, ako već nemate uramljen neki dječiji crtež, prvom prilikom učinite to. Bogatstvo zabilježenog momenta ili situacije na taj način ostaje zauvijek dio vaše porodice.