PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut
Rijetke su crnogorske porodice u kojima đed i baba nijesu vrlo prisutni u odrastanju potomstva. Čak i kada nijesu fizički prisutni, vrlo često su emotivno pristupačni, uključeni u različite aktivnosti koje porodica sprovodi, jednom riječju vrlo angažovani u odgajanju podmlatka. Odraslima je vrlo često to velika pomoć i podrška, djeci veliko zadovoljstvo zbog toga što imaju nekoga ko će im dopuštati sve ono što roditelji zabranjuju, babama i đedovima podmlađivanje uz odgajanje unuka. Idealna situacija, sa vrlo lijepim ishodom. Realna, ali ne uvijek. Dešava se i da đedovi i babe preuzmu ulogu roditelja.
Primjer iz prakse:
Na porodično savjetovanje dolaze otac, majka, dijete u predpubertetskom uzrastu i baba. Zauzimaju sledeći raspored sjedjenja (sa lijeva na desno): baba, dijete, otac, majka. Razgovor otpočinje majka, žali se na djetetov uspjeh u školi, neodgovornost, odbijanje poslušnosti. Kada se dijete tako ponaša, otac se povlači, baba stupa u koaliciju sa djetetom, brani ga i podržava u njegovom ponašanju, uvijek pronalazi opravdanje za njegovo ponašanje, optužujući majku da nije dovoljno dobra i da se u njihovoj kući majke nijesu tako ponašale. U razgovoru, baba nudi modele ponašanja i rješavanja problema sa djetetom, prihvata da njegovo ponašanje nije adekvatno ali ne shvata odgovornost djeteta u svemu tome. Prilikom ispitivanja načina funkcionisanja roditeljskog para, saznaje se da sve odluke koje donose, donose u prisustvu babe, da se ona za sve konsultuje i da se za sve pita. Kroz eksploraciju porodičnih snaga i načina funkcionisanja, roditeljski par je uspješno osnažen, uspostavljene su granice prema trećoj generaciji (babi), njena uloga je redefinisana, moć je usmjerena prema roditeljskom paru – otac se više uključio u odlučivanje oko djeteta, simptom je nestao.
Na prethodnom primjeru prikazano je kako slabljenje roditeljskog sistema tj. neodređene granice prema primarnim porodicama mogu da utiču na odgajanje djece. U konkretnoj situaciji radilo se o objektivno malom problemu, ali je realan život svjedok da situacija može biti mnogo ozbiljnija. Odvajanje od primarne porodice, najčešće udajom ili ženidbom, vrlo je intenzivan stres. Zavisno od toga kakvi odnosi su do tada uspostavljeni, taj proces će proći lakše ili teže.
Đed i baba imaju veliku ulogu u procesu odgajanja djece. U iskustvu đeda i babe sakupljeno je porodično nasleđe, život ranijih generacija. To je jedna od najplemenitijih uloga jer omogućava da se na drugačiji, relaksiraniji, sigurniji način proživi odrastanje nove generacije. To je briga o djeci ali sa mnogo manje odgovornosti. I u tome je ljepota te uloge.
Kada đed ili baba preuzimaju roditeljsku odgovornost, čine roditelje nemoćnim, dijete to osjeća te pruža otpor roditeljskim odlukama, naročito kada zna da će ih oboriti. Na taj način se sprovodi nezvanična borba između roditelja i djeteta koje je u koaliciji sa babom/đedom. A to samo pravi štetu. Hijerarhija u porodičnom sistemu treba da se poštuje, ali granice treba da budu pravilno postavljene. U odnosu prema djeci, najviši u hijerarhiji je roditeljski par, roditelji treba da imaju najveću odgovornost. Babe i đedovi, u odnosu na djecu, treba da pružaju podršku i pomoć, svoje iskustvo, ali samo kada se napravi takav dogovor sa roditeljskim parom.
Ovakva situacija je naročito podstaknuta zajedničkim življenjem ili ekonomskom moći babe i đeda nasuprot roditelja. Ako je to slučaj, ekonomska moć se zasniva na mogućnosti da se izdražava porodica i da se zadovolje potrebe članova porodice. To je kompromis koji roditelji prećutno prihvataju i koji ne mora da stvara problem ako su, i pored ekonomske nadmoći jedne strane, uloge dobro podijeljene. Moć nekog člana, koji potencijalno može da ugrožava roditeljski savez ne mora da se zasniva na ekonomskom osnovu, već na autoritetu, karakternoj snazi, ranijim zaslugama. To je dodatan izazov za roditelje.
Zbog svega navedenog, a vodeći računa o zdravom rastu i razvoju djeteta potrebno je da mame, tate, babe i đedovi imaju jasnu ideju o svojim ulogama, kako bi zajedničkim snagama, a svako na svoj način mogli da doprinesu uspješnom odgajanju djece.
