S vremena na vrijeme se među roditeljima školske djece čuje priča o nekom djetetu koje pri dolasku iz škole sjedne za sto i napiše sav domaći i ponovi ono što se tog dana radilo u školi. Većina roditelja se tada pogleda u nevjerici i pogne glavu pri pomisli što ih čeka kad dođu kući i suoče se sa svojim zaigranim školarcem koji ima energije za sve osim za školske obaveze.
Iako već i sam proces nagovaranja na pisanje domaćeg zadatka može da iscrpi posljednju snagu roditeljima, tako da se više ničeg ne mogu sjetiti kad pisanje zaista i počne, poseban je problem kad se školarac u kasnim večernjim satima sjeti da za sjutra ima još jedan zadatak. Mnogi roditelji tada pokleknu i preuzmu veći dio posla na sebe samo kako bi “spasili” situaciju. Mnogi stručnjaci imaju razumijevanja za taj dječji otpor jer, kako kažu, već su nekoliko sati to isto radili u školi pa su im sve druge stvari u kući zanimljivije.
Ali problem sa zadacima treba početi rješavati prije nego što se dogode takve nepoželjne situacije.
Psiholozi kažu da je za izbjegavanje problema oko pisanja domaćeg važno da se zadaci ne prezentiraju djetetu kao nešto naporno, dosadno ili kao kazna.
Roditelji često kada dijete uradi nešto loše “kazne” mališana tako da mora da ide da piše domaći ili mu doslovno kaže “za kaznu sada idi da učiš”, a takvim pristupom, upozoravaju psiholozi, dijete pisanje domaćeg povezuje s nečim nepoželjnim i neugodnim pa će se javiti teškoće i otpor.
S obzirom da svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete treba da pronađe način ‘nagovaranja’ djeteta da napiše domaći koji je prilagođen osobinama djeteta. Pisholozi pojašnjavaju da roditelji treba da imaju na umu da se u školskoj dobi djeca sve više uče odgovornosti i shvataju da su oni sami jako važni i sposobni. Takvo učenje može se podržati na način da roditelj djetetu što više nude izbore koji su, naravno, roditelju prihvatljivi. Tako roditelj može dati djetetu da izabere želi li da napiše zadatak prije ili nakon odlaska u park, na trening ili na neku drugu aktivnost koju dijete voli.
Ako dijete odabere jednu od tih opcija ali se ipak odupire pisanju domaćeg, može mu se dati izbor u koji je uključena i posljedica pa to može glasiti, na primjer: „Možeš da izabereš da uradiš domaći sada, pa poslije da ideš u park ili na trening (ili nešto drugo što je djetetu važno) ili možeš izabrati da ga ne uradiš i da odeš u park ili na. Šta biraš?.
Ključno je i da posljedica djetetovog izbora bude izvršena jer roditeljska uloga i zadatak nije da djecu nauče da zavole da rade domaće zadatke, nego da ispunjavaju tu obavezu na vrijeme i samostalno.
Roditelji imaju obavezu da stvore sistem prema kojem će dijete raditi domaći, a dijete obavezu da je napravi. Psiholozi roditeljima savjetuju da izbace riječ “domaći” i uvedu termin “vrijeme za učenje” tokom kojeg će, i kad ne budu imali zadatke, učiti i ponavljati gradivo. Rutina je ključna riječ za mnogo toga, pa i za učenje – što prije stvorite s djetetom naviku učenja svaki dan na istom mjestu i isto vrijeme. I budite čvrsti, ne dopustite djetetu veća odstupanja i nikako mu ne pišite zadatke, jer se mora samo naučiti organizovati vrijeme i postaviti prioritete.
Izvor: SuperMila
