Kako je bilo u školi, što je rekla učiteljica, što si danas jeo…, samo su neka od pitanja koja većina roditelja postavi svom mališanu svaki dan. Ta pitanja i njihovi odgovori, ma kakvi bili, nijesu razgovor. Razgovor je, ističu mnogi psiholozi za djecu, vještina koja se mora naučiti, a uči se, između ostalog, i slušajući djecu kako ona međusobno razgovaraju.
Da biste uspostavili i održali stalnu komunikaciju s djetetom, jako je važno odvojiti vrijeme samo za razgovor, savjetuju stručnjaci, a ne obavljati ga usput, dok kuvate, čistite ili jedete. Samo ako se koncentrišete, moći ćete po djetetovom ponašanju i gestikulaciji primijetiti da li vam krije nešto ili izbjegava odgovor na neko pitanje. Važno je pozivati dijete na razgovor otvorenim pitanjima: “Interesuje li te što kuvam za večeru? Dođi da vidiši? Možeš li mi pomoći i ispričati mi kako si se danas osjećao u školi…” ili mu se približiti kroz igru. Uđite u sobu poigravajući se lopticom pa mu je u jednom trenutku dobacite.
Tako ćete lakše podsaći ne samo da vam dijete govori o sebi nego i da ono čuje vas. Zato pedijatar dr. Bill Sears, autor tridesetak knjiga o vaspitanju, savjetuje da je najvažnije za početak povezati se s djetetom i zadobiti njegovu pažnju prije samog razgovora. Bez te povezanosti vaše riječi upućene djetetu samo će odlepršati, kao da nikad i nisu izrečene. Zato uspostavite kontakt očima, ali ne na način kao da ga želite kontrolisati, nego tako da ga naučite da se fokusira, a da ne zvuči prestrogo.
Uvijek neku svoju namjeru započnite djetetovim imenom i budite kratki i jasni. Pokušajte reći što želite jednom rečenicom. Što više govorite, manje će vas čuti. Previše govorenja jedna je od najčešćih roditeljskih greški i dijete iz toga stiče utisak da ni vi niste sigurni u to što želite reći, savjetuje dr. Sears i dodaje da je najbolji način da naučite izreći svoju namjeru djetetu tako da poslušate kako međusobno komuniciraju djeca.
Oni ne troše previše riječi da kažu ono što žele. Dakle, jedna kratka i jasna rečenica. Nakon što ste je izrekli, zamolite dijete da ponovi što ste mu rekli, dakle ako je zahtjev prekomplikovan, dijete ga neće moći niti ponoviti niti izvršiti. Takođe istraživanja su pokazala da je od zapovjednog tona mnogo učinkovitije koristiti rečenice sa želim. Na primjer, “Želim da napišeš zadatak sada, da se poslije možemo igrati”. I zadržite pozitivan ton, zaustavite se prije nego ispalite: “Ne trči po kući!” i pokušajte s rečenicom: “U kući hodamo, napolju trčimo!”
Nemojte prekidati dječju aktivnost naglo i zapovjednim tonom. Umjesto da viknete: “Ugasi televizor i dođi za sto”, čime ćete sasvim sigurno izazvati otpor u djetetu, sjedite pored djeteta i gledajte nekoliko minuta televiziju s njim i prokomentarišite viđeno.
Kad završi emisija koju gledate ili se pojave reklame, ugasite televizor i sjedte za sto. I zapamtite, što glasnije vaše dijete protestuje, vi budite tiši i smireniji. Samo ćete se tako oduprijeti da budete uvučeni u igru dokazivanja moći u kojoj nema pobjednika.
Izvor: SuperMila
