Pitanje od Maje
Imam sina od 6 godina. U septembru je krenuo u prvi razred i nije bilo problema sa kretanjem u školu, sa vrtićem jeste velikih i samo je godinu prije škole išao. Problem kod njega je što ga od druge, treće godine prate neke fobije prvo od nestanka struje, onda od mraka. To traje po mjesec dva i prođe. Sad ima neku fobiju od ručka. Prvo kad se probudi ili kad dođe iz škole je pitanje šta imamo za ručak. On je inače dijete koje je sve jelo, znači sve, sve što kuvam i ovih mjesec dva koliko to traje sve je isto. Kada kažem šta je za ručak tu počinje plakanje, odlazak u toalet, nagon za povraćanjem, ja nekad zaprijetim, on onda ima stolicu i to je haos i krug iz kojeg ne vidim izlaz. Inače druge obroke jede normalno čak i ako mu nisu po volji. Njega prate ovi simptomi i kad mu kažemo neku lijepu vijest kao da ima neku tremu, za to sam i imala neko rješenje međutim za ovo nemam nikakvo. Da li ja griješim,da li je to neki revolt zbog mlađe sestre (imam i ćerku od 3 godine).
Odgovor od Milice Belade, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut
Poštovana, na osnovu sadržaja koji ste dali u pitanju može se zaključiti da ste uznemireni cijelom situacijom, značajno fokusirani na problem, pa zanemarujete Vaše snage. Kao što ste i sami rekli, već nekoliko puta ste uspijevali da prebrodite periode fobičnih strahova, svojim proaktivnim djelovanjem. Prepoznajte važne stvari u cijeloj situaciji (kada se javljaju simptomi, kako se pojačavaju, koliko traju) tako da sam sigurna da imate snage i znanja da se izborite i sa ovom situacijom.
Vaš sin očigledno ima problema kada je u pitanju prilagođavanju novinama, treba mu više vremena da prihvati promjene koje su uslijedile. Vjerujem da se sada dešava isto što se dešavalo i prilikom polaska u vrtić, pruža se otpor promjeni, samo se to sada manifestuje na drugačiji način. Pretpostavljam da Vam je jasno da je umjesto “fobije od ručka” mogla da bude u pitanju bilo kakva druga “fobija”. Moguće je da ima uticaja i mlađa sestra, ona se rodila kada je on imao tri godine, to su najosjetljivije godine za pojavu dječije ljubomore, pa se vjerovatno i malo ljubomore manifestuje u ovom kontekstu.
Ono što treba da znate je da pravi problem nije “fobija od ručka”, to je samo njegov način da manifestuje unutrašnje nezadovoljstvo, strah, zbog nečeg drugog. Stoga, kao što ste i sami shvatili, prijetnje, vika i slični načini ne pomažu, čak samo pojačavaju simptome kod njega, dok Vas dodatno uznemiravaju.
Da biste prekinuli “začarani krug” potrebno je da uradite nešto potpuno drugačije u momentima kada se “začarani krug” pokreće. Prvo treba da budete smireni i strpljivi kada se Vaš sin vrati iz škole i naravno da ostanete smireni i tokom njegovih ispada. Vi ćete sami znati da odaberete koji način je odgovarajući: zapitajte se kako bi on reagovao da mu kažete da tog dana ne mora da ruča, da pravite ručak ali da niko neće ručati (naravno da će jesti ali možda pola sata kasnije, ne mora se koristiti termin ručak i sl.), kako bi reagovao da počnete da pjevate dječije pjesmice kada on pita šta je za ručak, šta bi se desilo kada biste mu poklonili nešto kada dođe iz škole (crtež koji ste sami nacrtali, neki simboličan poklon)…Možda možete malo da promijenite i redosled odigravanja situacija, razmislite šta možete uraditi, a da spriječite sina da Vas odmah poslije škole pita šta je za ručak? (sačekajte ga u dvorištu, pođite za njega u školu, ako u porodici postoji neko ko ima pozitivan uticaj na njega, organizujete da je ta osoba prisutna u periodu kada Vaš sin dolazi kući – omogućite mu relaksaciju od tenzije). Suština svega toga je da Vašim ponašanjem ne dozvoljavate da se “začarani krug” odigrava, svojim ponašanjem Vi oduzimate moć djetetu. U situacijama kada ima fobične manifestacije on ima moć nad situacijom, on organizuje Vas oko svoga straha, pojačava simptome kada Vi odreagujete.
Naravno da je jako važno da, u situacijama kada je Vaš sin smiren razgovarate o promjenama koje su nastale, o školi, o drugarima, pokušajte da otkrijete šta ga muči. Navedite mu primjer iz Vašeg djetinjstva, normalizujte situaciju. Dajte mu na važnosti u odnosu na mlađu sestru, u smislu – on je već veliki, ide u školu, pomagaće sestri kada ona počne u školu, pričaće joj šta se njemu dešavalo, štitiće je od drugih. Zatim, nagrađujte sve što radi dobro, nahranite njegovu unutrašnju potrebu da se osjeća uspješnim, adekvatnim. Uz malo strpljenja, pomoći ćete mu da nauči kako da se izbori sa tenzijom (pozitivnom I negativnom) i da se ne plaši promjena, što je veoma važno za njegovo buduće funkcionisanje.
