PIŠE: Marica Stijepović, psiholog

Američki film ’’Sam kod kuće” bio je osamdesetih godina veliki bioskopski hit i omiljena razonoda u zajedničkim porodičnim poslijepodnevima. Toliko, da je dobio i nastavak – ’’Sam kod kuće drugi dio’’. U filmu se radi o dogodovštinama maloljetnog (starog osam godina!) Kevinu, koga roditelji ’’greškom’’ ostave kod kuće kada odu u Pariz da tamo provedu Božićne praznike. Kevinu ništa ne nedostaje samom kod kuće. Naručuje picu, koju smije da pojede potpuno sam, skače po bračnom krevetu svojih roditelja, i na kraju ulazi u obračun sa dvojicom lopova koji su željeli da iskoriste odsustvo porodice kako bi opljačkali kuću!

Zvuči zabavno? Prosječnom današnjem roditelju moglo bi zvučati više kao povod da se pozove socijalna služba, naročito kad uzmemo u obzir da u snimljenom nastavku roditelji opet izgube Kevina ni manje ni više nego u Njujorku!

U mnogim američkim državama zakon je regulisan tako da je donja granica ostavljanja djeteta samog kod kuće punih dvanaest godina. Ostavljanje mlađeg djeteta smatra se – zlostavljanjem, pa čak i ako se radi o ostavljanju djeteta samog u kolima na deset minuta. U Crnoj Gori, zakon nije precizno definisao ovu problematiku, ali se zanemarivanjem smatra ostavljanje djeteta samog ako je ono predškolskog uzrasta. Predškolski uzrast se završava sa šest godina, kada dijete kreće u školu. U maloj ’’anketi’’ koju sam provela među prijateljima i poznanicima za potrebe pisanja ovog teksta, pitala sam ih da li bi ostavili kod kuće samo dijete staro šest godina. Uglavnom sam, kao psiholog koji se bavi roditeljstvom i ’’možda pomalo previše brižna’’ majka dobijala iznenađujuće odgovore: ’’pa, da, veliki su sa šest godina’’, ’’i ja sam ostajao kod kuće sa šest godina, nije mi se išlo u vrtić’’, ’’da, ja sam ostavljala sina, samo ga pozovem da proverim je li isključio šporet’’, i tako dalje.

Nesumnjivo ćemo se svi, kao roditelji, neminovno naći u situaciji da moramo ostaviti dijete samo u nekom trenutku. Stav struke prema ovom pitanju je da ne postoji univerzalna granica ni tačno određen uzrast na kome bismo mogli ostaviti dijete samo kod kuće a da to ne šteti njegovoj bezbjednosti niti emotivnom razvoju. Naravno, prije svega se moramo držati onog minumuma koji je određen zakonom naše zemlje, a u ostalom pratiti razvoj i potrebe svoga djeteta. Dakle, moramo biti potpuno sigurni da je dijete dovoljno zrelo i da posjeduje odgovarajuće vještine kako bi moglo ostati samo kod kuće.

Nisu sva djeca istog uzrasta podjednako zrela, tako da se odluka kada ćemo ostaviti dijete samo ne može zasnivati samo na njegovom uzrastu. Umjesto toga, bitnije je da procijenimo da li dijete:

– pokazuje sposobnost, fizičku i mentalnu, da se samo o sebi stara – obavlja ličnu higijenu, samo se hrani, uzima tečnost,

– uopšteno gledano, pokazuje dobru disciplinu, poštuje pravila, donosi dobre odluke,

– kakav stav ima dijete prema tome da ostane samo kod kuće – ispitati eventualne strahove, nedoumice, odgovoriti strpljivo i s razumijevanjem na dječja pitanja.

Pokazivanje povjerenja djetetu koje je dovoljno zrelo može za njega značiti pozitivno iskustvo, naročito ako je dobro pripremljeno. Ovo pozitivno utiče na djetetovo samopouzdanje, učvrstiti odgovornost i nezavisnost. S druge strane, moramo uzeti u obzir realne rizike kojima dijete može biti izloženo ukoliko ostane bez nadzora.

Pored uzrasta i zrelosti, dijete bi trebalo da razvije specifične vještine i usvoji neka znanaj prije nego ga bezbjedno ostavite bez nadzora. Dijete mora znati kome da se obrati, koga da pozove, u slučaju neke neočekivane teškoće. Mora imati mogućnost da kontaktira roditelja u svakom trenutku, znati Vaše puno ime, broj telefona napamet, znati takođe svoje puno ime i adresu. U današnje vrijeme roditeljima su od velike pomoći moderna sredstva komunikacije, kao što su mobilni telefoni i Internet, a nekad se dijete može nadzirati preko Skype kamere dok, na primjer, podgrijava ručak ili mu se ovim putem može pomoći čak i oko domaćeg zadatka.

Kad jednom procijenite da vaše dijete jeste dovoljno zrelo da ostaje samo kod kuće, vrijeme je da ga na pravi način pripremite za ovaj izazov.

Preporučljivo je imati ’’probni period’’, ostavljanje djeteta na kratko dok se zapravo nalazite u blizini kuće, kako biste provjerili kako će se dijete snaći.

’’Igra’’, odnosno ’’glumljenje’’ mogućih situacija kako bi dijete lakše shvatilo šta da radi – ne zaboravite, djeca najbolje uče kroz igru.

Uspostavite pravila, tako da dijete zna šta je dozvoljeno a šta zabranjeno kada vi niste kod kuće; nekada nije loše napraviti listu ’’zadataka’’ koje dijete mora obaviti dok vi niste kod kuće (školski zadaci, podgrijavanje ručka, sklanjanje tanjira, tuširanje), kako bi im vrijeme bilo ispunjeno.

Redovno provjeravajte dijete telefonom, ili preko Skype, a dobro bi bilo imati i osobu od povjerenja u komšiluku koja će ga povremeno obići.

Ohrabrite dijete da sa vama razgovara o tome kako mu je bilo samom kod kuće, čega se plašilo, šta mu je bilo teško, šta mu je bilo lijepo…

Ne pretjerujte. Čak i zrelo i odgovorno dijete ne bi trebalo ostavljati predugo samo. Uključite i druge mogućnosti, kao što su produženi boravci u školi, vanškolske aktivnosti, dodatnu i dopunsku nastavu, organizujte čuvanje djece zajedno sa rođacima i prijateljima.

Imajte na umu da je za razvijanje nezavisnosti i odgovornosti dobro za dijete da povremeno ostaje samo, i stoga nemojte po svaku cijenu izbjegavati ovaj korak naprijed!