Svakog jutra u 8 sati i 35 minuta Milica i njen suprug izlaze iz stana i odlaze na posao, ostavljajući kod kuće svog osmogodišnjaka, samog. Svjesni su da je puno izazova pred njim, da nije dovoljno zreo da bi ostajao sam ali oni jednostvano nemaju drugi način da organizuju njegovo vrijeme do odlaska u školu, u 11 sati. Njihovi roditelji ne žive u Podgorici, dakle baka servis nije nešto na šta mogu da računaju, škola u koju ide njihov  trećak nema produženi boravak za djecu tog uzrasta, a novca za privatne školice i ženu koja bi ga čuvala, nemaju. Sa dvije prosječne plate, kirijom koju moraju da plaćaju kao podstanari, svim ostalim računima koje moraju da izmire, takvu vrstu rješenja sebi ne mogu da priušte.

Milica svakog minuta misli o svom sinu dok je na poslu, hoće li se sam snaći, da li će izaći na balkon, hoće li mu ko pokucati na vrata, a on ispoštovati ono što su ga ona i suprug učili da ne otvara dok  ne čuje ko je i ne bude siguran da je neko poznat… Ne zna šta da radi, zna je da sadašnja situacija daleko od idealne, ali ne vidi drugi način. Svjesna je i da je njen sin dovoljno zreo za svoje godine, odgovoran i razuman, ali je isto tako svjesna da je on osmogodišnje dijete.

U sličnoj situaciji je i Nikola, otac dječaka u četvrtom razredu osnovne škole, kojem nastava počinje popodne, oko 14 sati. Njihova porodica, kako kaže Nikola, osim što stalno strahuje za bjezbjednost svog devetogodišnjaka prijepodne, u toku jednog dana ne uspijeva da uživa u zajedničkom vremenu jer ga praktično ni nemaju. On i supruga rade do 16 sati, mlađe dijete preuzimaju iz vrtića, ručaju, a zatim kući dolazi i školarac, koji nakon jela mora odmah da završava domaće zadatke jer sjutra roditelji nijesu tu.  Umjesto da prijepodne bude u školi, ili u boravku gdje će uz pomoć vaspitača i sa svojim drugarima završavati svoje školske obaveze kad već ne može sa roditeljima, on sjedi kod kuće sam.

Veliki broj porodica u Crnoj Gori živi u sličnim uslovima, sa istim problemima, mada oni nijesu kao takvi prepoznati u propisima, a tamo gdje jesu, opisani su isključivo kao obaveza roditelja koji u vezi sa tim jedini trebaju da imaju odgovornost iako im društvo u kojem žive nalaže drugačija pravila. Jedini propis koji definiše uzrast djeteta koje može da boravi samo bez nadzora odrasle osobe je Porodični zakon. Članom 70. tog zakona propisano je da roditelji ne smiju ostavljati bez nadzora djecu predškolskog uzrasta.

Portal Roditelji.me je kontaktirao Ministarstvo rada i socijalnog staranja i od njih dobio odgovor da u centima za socijalni rad smatraju da dijete počev od školskog uzrasta ne bi trebalo odmah da ostaje samo duži period vremena već mu postepeno produžavati ovaj period u zavisnosti od reakcije i konkretnosti slučaja.

Iz Ministarstva su nam prenijeli i stav stručnih lica u Centru za socijalni rad Podgorica da prije svega treba uzeti u obzir individualne karakteristike deteta odosno njegovu emocionalnu  i socijalnu zrelost kada se procenjuje da li može samo ostajati kod kuće i brinuti o sebi.

U Centru za socijalni rad Podgorica kažu i da za djecu nižih razreda osnovnih škola treba obezbijediti u skladu sa mogućnostima dovoljan broj škola koje pružaju usluge produženog boravka.

Psiholog Marica Stijepović  objašnjava da je stav struke da ne postoji univerzalna granica ni tačno određen uzrast na kome bismo mogli ostaviti dijete samo kod kuće, a da to ne šteti njegovoj bezbjednosti niti emotivnom razvoju.

„Naravno, prije svega se moramo držati onog minumuma koji je određen zakonom naše zemlje, a u ostalom pratiti razvoj i potrebe svoga djeteta. Dakle, moramo biti potpuno sigurni da je dijete dovoljno zrelo i da posjeduje odgovarajuće vještine kako bi moglo ostati samo kod kuće“, kazala na je ona.

Prema riječima psihologa, nisu sva djeca ranog školskog uzrasta podjednako zrela, tako da se odluka kada ćemo ostaviti dijete samo ne može zasnivati samo na njegovom uzrastu. Umjesto toga, bitnije je da procijenimo da li pokazuje sposobnost, fizičku i mentalnu, da se samo o sebi stara – obavlja ličnu higijenu, samo se hrani, uzima tečnost. Važno je i da li, uopšteno gledano, pokazuje dobru disciplinu, poštuje pravila, donosi dobre odluke i kakav stav ima prema tome da ostane samo kod kuće zbog čega je potrebno ispitati eventualne strahove, nedoumice, odgovoriti strpljivo i s razumijevanjem na dječija pitanja.

Stijepović podsjeća da je u mnogim američkim državama zakon  regulisan tako da je donja granica ostavljanja djeteta samog kod kuće punih 12 godina. Ostavljanje mlađeg djeteta smatra se zlostavljanjem, pa čak i ako se radi o ostavljanju djeteta samog u kolima na deset minuta.

Mnoge studije upravo u toj zemlji su ukazale da mlađa djeca nisu u stanju pravilno reagovati u mnogim situacijama niti izdržati duže vrijeme u samoći. Studija američkog Nacionalnog instituta za vanškolsko vrijeme (National Institute on Out-of-School Time) pokazala je da 35 % djece u toku 12. godine života spremno da preuzmei brigu o sebi, a da je tek 5 odsto osmogodišnjaka to u stanju.