Ivana Leković ima dvoje djece, koje je dojila 14 i 9 mjeseci, i ni pored problema koje je imala nakon prvog porođaja, nije željela da odustane, već je istrajala u odluci da doji.

Mlijeko je, kako kaže, prvi put dobila tek 10. dan nakon porođaja, zbog čega je do tada koristila mliječnu formulu, a nakon toga je dojila dijete isključivo do šest mjeseci polije čega je uvela dohranu. Mađe dijete je odmah dojila i bez dodataka odnosno druge hrane do 4 mjeseca.

Ivana je u intervjuu portalu Roditelji objasnila da je sa prvim djetetom imala puno problema u toku dojenja – bol, upala, mlijeko nije nadolazilo, začepljeni kanali, a pomogla joj je patronažna sestra masažama i savjetima.

“Ni malo ne žalim što sam se namućila jer se trud isplatio. Kasnije sam imala problem kada je pedijatar odlučio da prekinemo dojenje zbog anemije. Primila sam tri injekcije da prekinem mlijeko, onda opet upala, pa podvezivanje grudi,  modra rebra od stezanja…”, prijeća se Ivana kao i podrške patronažne sestre koja joj je je bila izuzetno značajna, a koju je nakon tri regularne posjete plaćala po dolasku.

Sa drugim djetetom nije imala nikakvih problema kada je dojenje u pitanju.

Za Ivanu je dojenje poveznica majke sa djetetom, neka neopisiva bliskost koja se ne može na drugi način ostvariti, radost, zadovoljstvo, aliiI velika olakšica.

Ona misli da u Crnoj Gori veliki broj žena ne doji djecu je im je tako lakše, ne moraju biti uz dijete svo vrijeme i mogu ga nekome ostaviti ali i podsjeća na žene koje iz zdravstvenih razloga ne mogu da doje. Ivana posljednjih mjeseci radi na Koniku u Kampu gdje žive Romi i samoinicijativno je razgovarala sa tim ženama o dojenju. Gotovo da nije naišla na ženu koja nije dojila dijete više godina.

“U Romskoj populaciji su sve žene srećne dok im dijete sisa”, kaže Ivana i podsjeća da Romkinje žive u veoma lošim uslovima, više gladne nego site i pored svega toga vrlo usješno održavaju mijeko.

Njene prijateljice većinom podržavaju dojenje, mada je u njenoj okolini bilo i onih što su je  osuđivali jer je dugo dojila djecu, pošto je po njima dovoljno 6 mjeseci. Ona ne može da prežali što je  prvi put nasilno prekinula dojenje jer je to teško palo i njoj i njenom djetetu.

Nakon prvog prođaja niko joj nije pomagao oko djeteta i ništa joj nije bilo teško, a suprug je radio dva posla, živjeli su u zajednici i svekrva je obavljala kućne poslove dok je ona  iskljčivo radila oko bebe.