Tajanstveno šuškanje za koje ne znamo ko ga ili što proizvodi, sjenke koje promiču i mijenjaju inače poznate obrise naše okoline, dubok mrak iz kojeg dopire nešto nalik na disanje… sve to izaziva nelagodu i većini odraslih,a kamoli ne djeci koja su ranjivija i teže se odupiru strahu. A takva su ako su na nepoznatom terenu ili u životno osjetljivijem periodu.
„Voljela sam se buditi kod bake. Ujutro bih se budila u sobi prepunoj sunca, ali večeri su bile grozne. Mislim da sam većinu noći provela tiho plačući pored bake koja bi već zaspala, u strahu da će me dohvatiti krokodili za koje sam bila sigurna da spavaju pod bakinim krevetom“, prisjeća se devetnaestogodišnja Nina. Ona i danas više voli jutra jer se ujutro uvijek osjeća optimistično dok joj naveče i sada ponekada znaju doći teške misli kojima teško oduprijeti.
Strah od mraka jedan je od iskonskih strahova, svjedoče o tome mnoge narodne priče u kojima se pojavljuju čudovišta koja se mijenjaju u mraku, a poprimaju oblik i razmjere koje im udahne naša mašta. Ili naš strah.
Psiholozi kažu da mnogo ljudi ima problema s mrakom, i veliki je broj onih koji noću ne gase svjetlo. Prema njihovim riječima, pojava straha od mraka pokazuje da dijete sazrijeva – razvilo je maštu i ima potrebu da bude samostalno – a to zasniva na sigurnom kretanju u prostoru za što mu je važno svijetlo, odnosno pregled. Zato taj strah, kao i strah od stranih ljudi, maski, psiholozi smatraju dijelom djetetovog razvoja od druge do četvrte, pete godine.
U trenutku kada roditelj shvati ili mu dijete samo kaže da se boji mraka, je najvažnije ne dramiti jer su se i mnogi odrasli naučili nekako nositi s tim strahom, osim ako ne počne jako da ometa normalan život.
Boravak kod djeda i bake može izazvati strah ako dijete baku i djeda ne poznaje dovoljno ili je ritual uspavljivanja drukčiji nego u roditeljskom domu, a u trećoj i četvrtoj godini, poznatost i stalnost su važni uslovi sigurnosti. Nerijetko djedovi i bake misle da djecu treba disciplinovati strahom pa se čuju rečenice poput: „Doći će ti policajac! Doći će ti vuk“ i slično. Djetetovu maštu treba razvijati i podržavati, ali ne i zloupotrebljavati, upozoravaju psiholozi.
Strah od vještice možda nam odgovara kad nas dijete ne posluša i zahtijeva da radi po svom, ali se onda ne trebamo čuditi što takođe ne želi da spava jer u mraku vidi istu tu vješticu.
Roditelj može pomoći djetetu da prevlada taj strah, smirenom reakcijom, pomaziti dijete, upaliti svjetlo i postupno ga navikavati na spavanje bez svjetla. Najčešće taj strah prođe sam od sebe. Pomaže i ako roditelji ispričaju kako su se oni sami nosili s tim problemom ako su ga imali dok su bili mali. Takođe treba pomoći djetetu da razdvoji maštu od zbilje.
Igra s roditeljem vuka ili nekog smiješnog čudovišta, priče o Crvenkapi ili vještici su korisne, ali ne i filmovi u kojima su vještica ili vuk prikazani poput stvarnih bića. Takvi filmovi u preranoj dobi, kažu psiholozi, kod emotivne djece i do 10 godine mogu stvoriti traumu zbog koje će se bojati mraka.
U prevladavanju straha od mraka najviše koristi vaspitavanje dijeteta da bude sigurno u sebe, a to znači pohvaliti dijete kad je samostalno, podržati njegovu ideju, inicijativu pa čak i kad nam to uzima vremena ili pravi nered – dijete kuva s nama, pravi kolače od blata i slično.
Nikako ne treba posramljivati dijete izjavama poput: ‘Sram te bilo!’. Ako su takve primjedbe česte, dijete iz mraka zapravo napada njegov sopstveni strah da nije dovoljno dobro, da takvo kakvo je ne zaslužuje ljubav nego kaznu – pa možda i u obliku vještice ili vuka. Ako strah traje duže od pet godina i ometa spavanje, treba dobro razmisliti što dijete čini nesigurnim.
Izvor: SuperMila
