Roditelji djece sa autizmom, tvrde ljekari, treba da znaju deset pravila kako bi im olakšali snalaženje u stvarnom svijetu. Osnovno je da roditelji pokušaju da gledaju na autizam kao na različitu darovitost prije nego kao na neki nedostatak. Djeca bi voljela da znate sljedeće:

1. Ja sam dijete s autizmom, ja nisam “autističan”. Moj autizam je samo jedan aspekt mog karaktera i ne definiše me kao osobu. Jeste li vi osoba s vrlinama i manama ili ste debeli (imate prekomjernu težinu), kratkovidni (nosite naočare) ili nespretni (niste spretni)?

2. Moje čulo opažanja (senzorna percepcija) je poremećeno. Vama mogu izgledati kao povučena ili čak ratoborna osoba, ali sve što ja pokušavam je da  zaštitim samog sebe. Često “jednostavan” izlet u podavnicu može biti pakao za mene jer desetine ljudi govore odjednom, trešti zvučnik, kase … i moj mozak ne može da filtrira sve odjednom pa sam potpuno preopterećen!

3. Upamtite razliku između Neću (Ne želim) i Ne mogu (Nisam u mogućnosti) nešto da uradim. Receptivni i ekspresivni jezik meni su podjednako teški za razumjeti. Nije da ja ne slušam uputstva – ja ih jednostavno ne razumijem.

Kada me zovete s drugog kraja prostorije, evo što ja čujem: “Ivane, #$%^*&^%$*!”. Umjesto toga, obraćajte mi se direktno jednostavnim riječima: “Ivane, molim te, dođi na ručak”. To mi jasno govori što želite da učinim i što će se dogoditi sljedeće. Lakše mi je sarađivati na taj način.

4 . Ja razmišljam vrlo konkretno i doslovno interpretiram jezik. Kada kažete “Napolju lije kao iz kabla” ja sigurno neću pomisliti da je ono što mi zaista želite reći: “Napolju pada jaka kiša”. Fraze, igre riječima, dosjetke, nijanse u izgovoru i sarkazam nisu nešto što ja razumijem i, molim vas, nemojte ih upotrebljavati u razgovoru.

5. Budite strpljivi s mojim ograničenim rječnikom. Meni je teško da iskažem što u stvari trebam/želim kada ne znam da izrazim riječima ono što osjećam. Mogu biti gladan, frustriran, uplašen ili zbunjen, ali te riječi su izvan moje mogućnosti izražavanja. Pripazite na moj govor tijela, povlačenje, uznemirenost ili druge znakove.

6. Bolje mi ide vizualno učenje nego jezično izražavanje. Radije mi pokažite kako treba nešto da uradim nego mi pokušavajte objasniti riječima. Mnogo upornog i strpljivog pokazivanja pomaže mi da naučim.

7. Usmjerite energiju na ono što mogu i znam da učinim, radije nego na ono što ne mogu ili ne znam. Teško mi je učiti u okruženju koje me neprestano podsjeća na moje nedostatke. Potražite moje jače strane, ono u čemu sam dobar.

8. Pomozite mi u socijalnoj interakciji. Možda izgleda kao da ne želim da se igram s ostalom djecom u parku, ali najčešće samo ne znam kako započeti razgovor ili druženje. Ako možete, podstaknite drugu djecu da me pozovu da se igramo npr. s loptom, skrivalice ili slično jer će mi vjerovatno biti jako drago da se uključim u igru.

9. Pokušajte da utvrdite koji su okidači mojih emocionalnih ispada, odnosno što im je prethodilo i uzrokovalo ih. Ti tantrumi, ispadi, epizode, kako god da ih želite nazivati, ma kako vama užasavajuće izgledali, meni su još strašniji događaj. Dešavaju se kada je jedan od podražaja preopterećen. Ako nađete okidač – mogu se spriječiti.

10. Ako ste član porodice, molim vas volite me bezuslovno. Isključite misli poput: “Kada bi on samo …” i “Zašto on ne može …?”. Ni vi nijeste uvijek ispunjavali sva očekivanja vaših roditelja. Ja nisam izabrao imati autizam, s autizmom sam se rodio.

Možda neću biti dobar u uspostavljanju kontakta očima ili u razgovoru, ali jeste li primijetili: ja ne lažem, ne varam u igrama, ne zadirkujem svoje prijatelje i ne sudim drugim ljudima. Zapamtite da se autizam događa meni, ne vama. Bez vaše podrške moje šanse za uspješno odrastanje su male, a uz vašu podršku velike. Vjerujete – ja sam vrijedan!

Izvor: http://www.medikus.hr