PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

U Crnoj Gori nije rijetkost da se u porodičnim stablima, kroz generacije, ponavlja nekoliko imena koja se najčešće odnose na muške potomke. Od najdaljeg pretka, koji se najčešće pamti po dobru, na taj način se želi sačuvati dobar glas porodice, prenose se porodične vrijednosti ili očekuju iste osobine kod naslednika. Nasuprot tome, novi trend je davanje modernih, neobičnih imena, koja nijesu česta, imena po aktuelnim junacima iz televizijskih programa, po poznatim glumcima i sl. U svakom slučaju, malo koji roditelj, prije davanja imena djetetu, razmisli o tome šta tim imenom djetetu prenosi i kako će sama priča o davanju imena imati uticaj na njegovo kasnije odrastanje.

Priča o davanju imena još više dobija na značaju ukoliko se dijete rodilo pod nekim specifičnim okolnostima, nakon važnih životnih događaja, ukoliko je bilo životno ugroženo pa se “čudom” izborilo za svoj život ili sl. Nije rijetko i da novorođeno dijete bude “zamjenski” član za prethodni gubitak koji je porodica doživjela i da nosi ime umrlog člana. U tim slučajevima dijete kroz odrastanje sa sobom nosi mnogo više od svog imena, nosi sjećanje na srećne ili tužne događaje.

Psihološka pozadina svega navedenog je da se određenim imenom, najčešće nesvjesno, prenose određena očekivanja od konkretne osobe. Nije rijetko da se i ta osoba na neki način želi zaštititi od mogućih životnih teškoća sa kojima se porodica ranije teško borila. Na taj način se od početka ograničava razvoj konkretnog pojedinca jer se, po utabanim stazama porodičnog života, želi osigurati njegov uspjeh.

Kroz praktičan savjetodavni rad, vrlo često čujemo koliko klijenti povezuju svoje aktuelne probleme, životne principe, odnos prema životu, odnos prema članovima porodice sa svojim imenom, tj. sa pričom o davanju imena. Dijete koje je željeno i planirano i u skladu sa tim dobilo ime sigurno će kroz život drugačije koračati od djeteta koje nije bilo željeno i kome su roditelji dali ime koje ih podsjeća na “primoravanje” na roditeljsku ulogu.

Problem najčešće nastaje kada konkretan pojedinac ne odgovori očekivanjima koje mu je porodica dala konkrenim imenom, kada ne pokazuje “preporučene” osobine koje su imali njegovi preci i na taj način “remeti” porodičnu tradiciju. Vrlo često je to izvor nesuglasica i problema koji, u odraslom dobu mogu imati značajne posledice na odnos koji će pojedinac imati sa ljudima u svom okruženju.

Zbog toga bi, čak i kada se tokom generacija prenose, trebalo omogućiti “individualan razvoj svakog imena”. Porodica bi trebalo da dozvoli da svaki pojedinac koji nosi ime svog pretka tom imenu da novo značenje, prenese na sledeću generaciju nove vrijednosti. Fleksibilnost koju porodica pokazuje u ovom aspektu porodičnog funkcionisanja može jasno da reflektuje fleksibilnost/rigidnost koja postoji i u ostalim aspektima porodičnog funkcionisanja. Stoga bi, davanjem imena, djetetu trebalo obezbijediti slobodu u razvoju i omogućiti mu da kroz borbu sa realnim životnim teškoćama sa sobom ne nosi i dodatni teret svog imena.