BLOG PIŠE: Martina Vučković Bjeletić

Koliko god da mi je bolno i teško da podijelim sa vama moju tužnu priču, moram jer želim da što više žena zna šta može da im se desi i tako preduprijedi tu mogućnost. Kažu da treba da se uči na tuđim greškama, a da se najbolje pamte one koje sami osjetimo i doživimo. Ovo nije bila moja greška, već drugih, a ja sam je debelo i skupo platila – životom!

Moj suprug i ja smo duži period pokušavali da dobijemo bebu i nikako nam nije uspijevalo.Uradili smo sve moguće pretrage; uradili jako puno nalaza i analiza koje su pokazivale da smo oboje zdravi, ali nikako nam nije uspijevalo da ostanem u drugom stanju, a vrijeme je prolazilo.Odlučili smo se za vantjelesnu oplodnju i počeli sa prikupljanjem nalaza da bi ušli u program. O pripremama za vantjelesnu oplodnju neću govoriti, ali svaka žena koja se sprema za tako nešto treba da zna, da koliko god joj se to učini naporno ili teško, neka se samo sjeti zbog čega to radi i šta je rezultat, i sve teškoće nestaju.

Posle skoro godinu dana došao je i taj dan kad se krenulo u proces vantjelesne oplodnje.Pošto se drugog dana ciklusa rade određeni polni hormoni, na osnovu kojih se određuje terapija, doktorka kad je pogledala moje nalaze rekla mi je: „Ovo su prosute pare, neće ti uspjeti vantjelesna, ali ne možemo više da odlažemo zbog hormonske terapije koju primaš, tako da ovog mjeseca krećemo“. U trenucima kad žena treba da je potpuno rasterećena, kada joj trebaju lijepe riječi, njeni komentari su me potresli, ali sam joj rekla “Ja Vas ne slušam, jer znam da ću ostati trudna“, i nasmijala sam se. Tokom cijele pripreme za vantjelesnu, iako mi je jako teško padala hormonska terapija jer sam konstantno imala jake glavobolje i vrtjelo mi se u glavi, bila sam nasmijana i pozitivna, i nisam dozvoljavala da me neko ili nešto naljuti ili pokvari to raspoloženje. Znala sam da me čeka najljepši poklon na svijetu – beba.

Prošao je period u kojem sam primala 3 puta dnevno hormonske injekcije i došao je dan kada se ide na aspiraciju. Dok mi je anesteziolog davao anesteziju, rekla sam mu: “Vidimo se za 9 mjeseci na carskom rezu“, na šta se on nasmijao i rekao: “Naravno da hoćemo“. Kada su me probudli iz anestezije, rekli su mi da su izvukli svega dva folikula i da će mi u roku od dva dana javiti da li je uspješno prošla opladnja i kad treba da dođem da mi „vrate“ embrione. Ostale žene koje su bile samnom istog dana na aspiraciju imale su od 5 – 13 folikula, a ja samo dva. Rekla sam sebi da mi je dovoljan samo jedan dobar i nisam gubila nadu iako doktorka nije bila optimistična.

Nestrpljivo sam isčekivala poziv sa klinike i sledeći dan kad su mi javili da su obje jajne ćelije oplođene i da imam dva embriona, bila sam srećna jer je taj prvi korak uspio. Narednog dana su me odmah pozvali na vraćanje embriona i tada mi je doktorka rekla: “Strašno bih voljela da ostaneš trudna, ali iskreno, male su ti šanse i mislim da neće uspjeti“. Na to sam joj odgovorila: “Vjerujte mi doktorka, u zabludi ste. Ja sam došla danas po svoju djecu da ih vodim kući, a mi se vidimo na prvom ultrazvuku za mjesec dana“.

Rečeno nam je da 15 dana moram strogo mirovati, nakon čega treba da provjerim hormon Beta hcg u krvi, koji će pokazati da li sam u drugom stanju. Prebacili su mi krevet u dnevnu sobu odakle se nisam pomjerala cijelo vrijeme. Nekih 6 dana prije nego što sam trebala da uradim test trudnoće, dobila sam jake grčeve u stomaku, nisam znala šta se dešava ali mi se to nije nikako svidjelo. Prije početka procesa, kupila sam par kućnih testova za trudnoću, da provjerim sama prije nego što odem da izvadim krv. Od nervoze cijelo veče nisam spavala i nisam mogla da dočekam jutro da probam iskoristim jedan od testova.Test je bio negativan, a ja nisam mogla da se smirim od plača. Nakon toga, nazvala sam labaratoriju da ih pitam posle kolikog vremenskog perioda mogu da radim Beta hcg, s obzirom da je u pitanju vantjelesna oplodnja.Rekli su mi da je to period kad bi nalaz trebao da pokaže porast Bete hcg ako je oplodnja uspjela. I dalje plačući, otišla sam da izvadim krv, ali po rezultate nisam imala snage da pođem, već je to uradila sestra. Kada me smijući nazvala uz riječi: “Ludo, skratila si mi život za deset godina, trudna si“, mislim da me nije bilo srećnije na kugli zemaljskoj. Svi su se radovali, a suprugu kad sam javila počeo je da se smije, i sve što sam rekla posle onoga“trudna sam“ ništa nije čuo.

Ispuniće nam se najveća želja, postaćemo roditelji, dobićemo bebu!

Dani su odmicali, ja sam se jako lijepo osjećala, osim što sam imala nevjerovatan apetit. Pitala sam doktorku, da li je to normalno, pošto sam za tri mjeseca dobila već 15 kg. Rečeno mi je da je to normalno, jer sam prije trudnoće bila jako mršava i da treba da jedem što god poželim. Počeli su dlanovi da mi dobijaju jaku crvenu boju, i kad sam pitala da li je to normalno, rekli su mi da je to od hormona i da se ne nerviram. Od trećeg mjeseca krenule su jake mučnine i povraćanja do samog kraja. Svaki dan sam primala infuziju sa terapijom protiv povraćanja, i onda bi pravila pauzu par dana u nadi da će terapija djelovati  ali mučnine nisu prestajale i tada bi završavala u hitnoj. U momentima kad sam imala mučnine i povraćanja, dok ne primim terapiju, pritisak je znao da mi skoči. Govorili su mi da je to od uzbuđenja.

Trudničke nalaze sam vadila dva puta mjesečno zbog svog mira, i uvijek su bili uredni. Sve je bilo kako treba…tako je izgledalo dok je vrijeme prolazilo i polako se približavao 9. mjesec, mjesec kad treba da donesem na svijet nešto najljepše, nešto najvrjednije, najvoljenije, našu malu ćerkicu kojoj smo dali ime Una. Stari kažu da ne valja ništa da se kupuje dok se dijete ne rodi, ali ja nisam mogla da izdržim. Krajem 8. mjeseca počeli smo sa kupovinom za naše najmilije, ali smo sve odlagali van mjesta stanovanja, sa planom da suprug donese u stan kad izađemo iz porodilišta.Koliko smo se samo radovali tom trenutku! Voljela sam je svim srcem i ako je nisam još uvijek uzela u naručje, pomazila, pogladila, zagrlila, ali sam je osjećala…bila je moje sve.

Ušla sam u 9. mjesec 15. januara i sad smo bili rasterećeni, jer kažu da kad se iznese trudnoća do tada, nema više problema i straha. Na žalost to nije tako… Krajem januara, potpuno rasterećeni, pošli smo na redovnu kontrolu i da se dogovorimo za datum porođaja, pošto je planiran carski rez, a on se radi ranije nego što je predviđen prirodni porođaj.

Prije pregleda izmjerili su mi pritisak koji je bio visok, i objasnili su da je to zbog uzbuđenja. Legla sam na sto da me doktor pregleda ultrazvukom i tada se moj život promijenio… Na licu doktora primjetila sam da nešto nije kako treba i kad sam ga pitala o čemu se radi, rekao mi je:“Žao mi je, ali moram da vam saopštim da se ne čuju otkucaji srca bebe, Vaša ćerka je umrla“…I ja sam htjela da me više nema. Zašto to baš nama da se desi?! Htjela sam da zaspem i da se više nikad ne probudim, svijet mi se srušio. U dva minuta mi se život potpuno promijenio. Pluća mi se cijepaju od bola i tuge, a na sve to što se desilo, od stručnih lica dobijala sam odgovor“Dešava se“. Ne mogu i neću da prihvatim takav odgovor, posebno ne u 21. vijeku, kada je sve toliko napredovalo, gdje imamo razvijenu tehniku i tehnologiju.

Otišla sam na porođaj, a željela sam da i ja odem zajedno sa mojom Unom, jer ne znam hoću li ikad moći da se pomirim sa tim da je nema. Jedan moj prijatelj mi je rekao:“Znam da nikad nećeš zaboraviti, samo ćeš morati naučiti da živiš sa tim“…ali za sve to treba vrijeme…

Posle 25 sati porađanja, donijela sam na svijet mog anđela koji ne diše, čije srce ne kuca, i u tom momentu sam okrenula glavu da je ne vidim dok su mi suze same tekle niz lice, a srce mi se steglo kao da će da pukne. Mislila sam da neću da preživim tu bol…Nisam je ni zagrlila da se poslednji put pozdravim sa njom,da joj šapnem koliko je volim i da ću i ja jednog dana ipak biti sa njom…Svako veče mi se ta slika priviđa i vraćam se na taj težak momenat rastanka….

Od doktora sam čula da sumnja na TROMBOFILIJU po izgledu posteljice.To mi je bilo poznato, i sjetila sam se da sam prije trudnoće čula za taj nalaz ali mi je rečeno od doktora:“Ne treba to da vadiš, to nemaš sigurno“. Niko mi nije ništa rekao šta je to, niti šta to znači i kakav je to nalaz.

Kada sam izasla iz bolnice, raspitala sam se šta je to i gdje se radi. Trombofolija je poremećaj koji izaziva zgrušavanje krvi. Kod onih koji imaju trombofoliju, veoma lako se stvaraju krvni ugrušci zato što njihovo telo proizvodi:

– previše određenih proteina;

– premalo proteina koji učestvuju u zgrušavanju i samim tim ograničavaju formiranje ugrušaka.

Trombofilija može biti nasledna ili stečena bolest. Češća je nasledna od stečene. Ova bolest može biti veoma rizična u trudnoći! Najčešće se dešava da trudnice koje imaju ovu bolest gube plod u ranoj trudnoći (oko 3 mjeseca), zatim u 8-om mjesecu, a rjeđe ( što je bio moj slučaj) u 9-om mjesecu (kada se gubi dijete ili umire majka). Kod nas se ovaj nalaz ne radi u okviru redovnih kontrola prije začete trudnoće, i koliko sam ja informisana, doktori ga pomenu tek nakon što majka izgubi 4 trudnoće!!! Ovako nešto da još jednom proživim, za mene stvarno ne bi bilo života, a ne da kroz ove ili slične stvari moram da prođem 4 puta!

Nisam sigurna da li je moguće da se u nekoj privatnoj labaratoriji odradi ovaj nalaz, a ja sam svoj radila u Beogradu na Institutu za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo, i pokazao je da sam pozitivna na jednu od 4 mutacije (postoje 4 mutacije trombofilije).Nalaz se čeka nekih mjesec dana. Kada se uspostavi dijagnoza, trudnoća može da se iznese bez problema uz kontrolu hematologa i sa svakodnevnim inekcijama koje vam on prepisuje.

 

Ako planirate trudnoću, prirodnu ili vantjelesnu, obavezno prije toga uradite sva ta ispitivanja jer te injekcije morate početi uzimati prije (ako je u pitanju vještačka oplodnja) ili nakon 10 – 15 dana od pucanja folikula (ako vam Beta hcg bude pozitivan u slučaju prirodne oplodnje). U zavisnosti od tipa, odnosno mutacije trombofilije, hematolog prepisuje terapiju, jer nije ista za sve.

Na žalost, zbog toga što sam doživjela jedno teško i bolno iskustvo, kao i zbog nepovjerenja u naše ljekare, morala sam da se informišem sa strane i da vidim šta sve treba da uradim da opet ne bih bila pokusno zamorče, a vi koji ovo čitate ste na vrijeme da ovako nešto ne proživite nego da uživate u majčinstvu…A i ja ću u istom uživati sigurno sa vama jednog dana…