PIŠE: Neda Volkov, mr defektologije, Eduko-kreativni centar za djecu sa smetnjama u razvoju

Autizam je pervarzivni razvojni poremećaj koji se ogleda u nemogućnosti razvoja komunikacije i socijalne interakcije, javlja se u ranom djetinjstvu i traje do kraja života.

Smatra se da nastaje kao posledica poremećaja funkcije mozga usljed djejstva različitih činilaca: nasljednih ili nastalih tokom trudnoće, porođaja ili ranog razvoja djeteta. Trenutno nije „izlječiv“ i akcenat je na ranoj rehabilitaciji i edukaciji kad je u pitanju tretman djece sa autizmom. Pojedina djeca koriste i medikamentoznu terapiju i stroge dijete kako bi se ublažili psihotični simptomi. Tretman podrazumijeva organizaciju prostora i aktivnosti, kao i strategije za razvoj komunikacije, kognitivnih sposobnosti, socijalnih vještina i igre. Veliki značaj ima porodica, informisanje roditelja, edukacija i rad sa djetetom i kod kuće.

Broj djece raste iz godine u godinu, trenutno je u odnosu na 2000. godinu za 78% veći broj djece sa autizmom. U 2001.godini 1 od 250 djece imalo autizam, 2007.godine 1 od 120 djece, a danas je to 1 od 88 djece.

Simptomi autizma: Obično se javlja između 18 i 36 meseci života. Najraniji znaci mogu da se uoče ponekad i u prvim mjesecima života kad beba na dodir reaguje grčenjem, ne reaguje na majčin glas, ima poremećaje spavanja, ishrane i sl. Obično tokom prve godine dijete ne prati pogledom osobe i objekte, ne uspostavlja kontakt očima, ne traži roditelje i ne reaguje ako su odsutni. Ne pokazuje predmete prstom i uočljivo je odsustvo „brbljanja“. Praktično nije zainteresovano za okruženje i ponekad djeluje kao da ne razlikuje roditelje od drugih. Ne  odaziva se na svoje ime i ne reaguje na verbalne zahtjeve. Ne primjećuje ostalu djecu, preferira stereotipne, ponavljajuće i usamljeničke aktivnosti. Uočljivo je odsustvo simboličke igre, i često se vezuje za jednu igračku, a prilikom pokušaja oduzimanja burno reaguje.

Većina ove djece okupirana je objektima u kretanju, svjetlošću, tekućom vodom ili rotirajućim objektima. Insistiraju na rutini, i imaju odlike opsesivno-kompulzivnog ponašanja tokom igre – ređanje stvari i slaganje satima istim redosljedom. Često je vrištanje, napadi bijesa ili samopovrjeđivanje koje nije razumljivo, kao i neprimjerno smijanje i ispadi bez vidljivog razloga. Ponekad znaju da budu agresivni i prema osobama u okolini. Govor se ne razvija ili je veoma siromašan, a riječi su rijetko usmjerene na prenošenje poruke i konverzaciju. Ponekad se javlja eholalija (ponavljanje govora) i perservacija (ponavljanje riječi ili fraza). Najčešće koriste gest, dodirivanje rukom i vođenje umjesto verbalnog zahtjeva. U periodu ranog djetinjstva obično se javljaju stereotipne i repetitivne radnje: tapšanje i lepršanje rukama, pucketanje prstima, hodanje na prstima, njihanje i sl. Djeca sa autizmom često su hipersenzitivna na mirise, ukuse, dodir i bol.

Karakteristike:

– Socijalne vještine – nezainteresovanost za druge ljude, nerazumijevanje socijalnih uloga i pravila. Nemogućnost razumijevanja mentalnih stanja (raspoloženja, stavova, namjera) drugih ljudi.

– Komunikacija – poremećaj ili nedostatak razvoja govorno-jezičkih sposobnosti, kao i neverbalne komunikacije.

– Intelektualne sposobnosti – 75% ove djece funcioniše na nivou IQ ometenosti.

– Čula – neobična  reakcija na određene čulne podražaje.

– Igra – nedostatak spontanosti i raznolikosti u upotrebi igre i igračaka.

– Repetitivno i stereotipno ponašanje.

– Samopovrjeđivanje – udaranje po glavi, pritiskanje očnih jabučica, češanje, grebanje…

U zavisnosti od uzrasta ali i od individualnih karakteristika i potreba svakog djeteta zavisi i uspjeh u radu, odnosno dužina trajanja određene aktivnosti koja će dovesti do željenog cilja. Najbolje je započeti sa dvije i po godine pa do pet, jer tada djeca najbrže usvajaju, što je važno i odmah se uči ispravno. Dijete koje krene sa pet ili šest godina teže je izvesti na pravi put jer je prošlo niz neuspješnih terapija, roditelji su u nedoumici jer sve što se događalo do pete godine sada pravi zbrku u glavi, da li postupaju ispravno ili ne. Tokom stručnog tretmana neophodna je stalna saradnja sa roditeljima i rad kod kuće, polazeći od činjenice da je prevelika didaktika u domu nepotrebna, i da veliku većinu stvari rješavaju komunicirajući sa svojim djetetom Veoma je bitno da roditelji prihvate problem i imaju realna očekivanja. Djeca s autizmom ne mogu učiti iz tipičnog okruženja ali mogu učiti iz prikladne instrukcije.

Treba biti usmjeren na sistematsko učenje malih, mjernih jedinica ponašanja. Voditi računa da riječi koje su upućune djetetu budu njemu bliske i da se u radu mora držati pravila.

Svaka vještina koju dijete s autizmom ne pokazuje – od relativno prostih reakcija kao što je gledanje u druge ,do kompleksnih kao što je spontana komunikacija i društvena interakcija – se rastavlja na djelove.

Svaki dio se uči predstavljanjem određenog znaka ili instrukcije. Glavni prioritet je napraviti učenje zanimljivim, naučiti dijete da razlikuje svoje ime od drugih izgovorenih riječi, da razlikuje boje, oblike, slova, brojeve, prikladno od neprikladnog ponašanja.

Problematični odgovori kao što su bijes, stereotiije, agresije i autoagresije, povlačenje u svoj svijet se ne podstiču već se analiziraju i traži se način da se taj događaj prevede u drugu odgovarajuću radnju. U radu sa djecom sa autimom postoji jedna značajna riječ -mora se. Jer moraju se poštovati neka pravila, nema odstupanja.

U početku rada sa djetetom, kako stručnog tako i kod kuće sa roditeljima, uvijek se koriste određena pomagala. Pomagalo je vrsta pomoći koja je pružena djetetu kako bi ono što bolje i uspješnije izvelo zadatu radnju.

Pomagala mogu biti verbalna (UZMI LOPTU), fizička (UZIMANJE DJETETA ZA RUKU I POSTAVLJANJE LOPTE U RUKU), gestikulaciona (POKAZIVANJE LOPTE), poziciona  (POSTAVLJANJE LOPTE BLIŽE DHETETU) ili modelirana (PREDSTAVLJANJE ODGOVORA VAŠEM DJETETU KAKO BI POSMATRAO I KOPIRAO). Pomagala se tokom učenja uklanjaju tako da dijete bude u mogućnosti samo izvesti ciljni odgovor bez pomoći. Istovremeno se podstiče govorna aktivnost počev od najjednostavnijih (ponavljanje samoglasnika, onomapoteja i sl.) pa sve do složenih govornih vježbi.

Tokom  rada, takođe, poželjno je pridržavati se i određenih principa:

–  KONKRETNOST- znači istovremeno imenovati i pokazivati djetetu predmete i igračke iz neposredne okoline i dovoditi ga u svakodnevne životne situacije koje zahtijevaju govornu aktivnost;
– POSTUPNOST – sve radnje iz djetetovog okruženja širiti ka društvenoj sredini.
– SLIKOVITOST – u radu treba koristiti što realnije slikovito predstavljanje događaja i doživljaja,
– PRINCIP REDOSLJEDA
– PRINCIP INDIVIDUALNOG PRISTUPA DJETETU – prilagođavanje metoda i sadržaja rada poštujući  ličnost svakog djeteta
– POTICANJE GOVORNE AKTIVNOSTI – kroz osmišljenu govornu igru.

Rano otkrivanje autizma i rana intervencija pozitivno utiču na ishod autističnog poremećaja, što je veoma bitno za dalji tok života jer djetetu daje mogućnost da stekne određene socijalne vještine i samostalnost.