PIŠE: Gordana Popović

Djeci u Crnoj Gori, kao najranjivijem dijelu populacije koji ne može uticati na donošenje odluka od kojih zavisi njihova budućnost, sve više se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na zdravu životnu sredinu, što se odražava kako na njihovo zdravlje, tako i na ukupan psihofizički razvoj.

Predstavnici eminentnih ekoloških organizacija saglasni su u ocjeni da su djeca, zajedno sa hroničnim bolesnicima, trudnicama i starim osobama, najranjiviji dio polulacije, i da se na njih, zbog slabog imunog sistema, najviše reflektuje nebriga o životnoj sredini i višegodišnji ekološki problemi na čijem se rješavanju vrlo malo radi, dok su u pojedinim oblastima oni sve zraženiji.

Programski direktor nevladine organizacije (NVO) Green Home /Grin houm/, Jelena Marojević, smatra da se u Crnoj Gori vrlo malo ulaže u zdravu životnu sredinu što je, generano, veliki problem, i da se to najviše reflektuje na najmlađe, i to na više načina.

„Kao prvo, zagađena okolina, najviše utiče na one sa najslabijim imunim sistemom a to su, između ostalih, i djeca. Drugo, u njihovo obrazovanje, kada je zaštita životne sredine u pianju, vrlo malo se ulaže, i treće – naši gradovi, izletišta, odmarališta nijesu ‘baby friendly’. U Podgorici, na primjer, roditelji nemaju puno izbora kada žee dijete povesti u neku zelenu oazu koje postoje u gotovo svim glavnim gradovima svijeta. Razlog tome je ubrzana, stihijska i neplanska urbanizaciju koja profit pojedinca stavlja ispred interesa zajednice, pri čemu se najmanje vodi računa o zelenim površinama i porebama najmlađe populacije za zdravom životnom sredinom“, navela je ona.

Marojević je ocijenila da je u gradskim sredinama, naročito u Glavnom gradu, najveći problem nedostatak parkova i zelenih površina pogodnih i uređenih za igru i boravak najmlađih, što se negativno odražava na njihov psihofizički razvoj. Ako i postoje sadržaji za djecu, kao što su ljuljaške, tobogani, klupe, ti prostori često nijesu dovoljno ozelenjeni, a ako ima zelenila, mobilijar je zapušten i polomljen. Ni rijetka izletišta nijesu bolja, jer nemaju sadržaja za djecu.

Djeca su, smatra Marojević, zaboravljena u neoliberalnom konceptu razvoja, umjesto da je sve podređeno njima i njihovom najboljem mogućem početku života.

„Posebno je zabrinjavajuće je stanje školskih i dvorišta vrtića, ustanova u kojima naša djeca od malih nogu treba da uče o odgovornom odnosu prema životnoj sredini. Nažalost, pojedina više liče na smetlišta, nego na dvorišta vaspitno obrazovnih ustanova, što je nedopustivo, nezdravo, nehigijenski, na kraju i nepedagoški. Kako učiti djecu da je ekologija bitna, dok kroz prozor goledaju gomile plastičnih flaša i drugog otpada“, navela je ona.

Marojević je kazala da, kada je riječ o Glavnom gradu, treba naglasiti da su u pojedinim djelovima saobraćajne gužve toliko velike, da koncentracije izduvnih gasova prelaze maksimalne dozvoljene.

„One se zadržavaju na visini od 1,2 metra, što je prosječna visina šestogodišnjeg djeteta, pa najvise pogađaju upravo njih. Pored Podgorice, jako veliki problem predstavlja i zagađenje vazduha u industrijskim gradovima, kao što su Pljevlja i Nikšić“, navela je ona.

U Crnoj Gori nema kontinuiranih i sistemskih podataka o uticaju takvih problema na zdravlje ljudi što, prema riječima Marojević, govori i o odgovornosti donosioca odluka prema najmlađima, ali postoje pojedinačni podaci za neke opštine koji su više nego zabrinjavajući, naročito za pljevaljsku.

Ona je podsjetila da podaci pljevaljskog Ddoma zdravlja govore o porastu broja maligniteta u toj opštini, pa je tokom 2008. godine registrovano je 219 malignih oboljenja, od kojih se svaki deseti slučaj odnosio na malignitet pluća, dok je 2011.  od 280 ukupno registrovanih slučajeva, svaki šesti bio malignitet pluća.

“U Pljevljima intenzivno aerozagađenje traje preko tri decenije i ono je dalo već negativan učinak na zdravlje njegovih žitelja, a naročito mlade populacije. Ove tvrdnje potkrijepljene su statističkim podacima o zdravstvenom stanju stanovnika te opštine, na osnovu kojih se uočava porast respiratornih oboljenja koja su naročito izražena kod djece”, navodi se u informaciji Doma zdravlja. Precizirano je i da se bilježi i porast broja prijevremenih porođaja, kao i broja novorođenčadi sa kongenitalnim anomalijama.

U Ekološkom pokretu Ozon smatraju da je pravo na zdravu životnu sredinu, odnosno sam pojam životne sredine, veoma kompleksan, pa se ne posmatra ,,samo“  kroz nivo zagađenosti vode, vazduha i zemljšta.

Izvršni direktor te NVO Aleksandar Perović kazao je da su nesporno konkretni primjeri uskraćivanja prava na zdravu životnu sredinu i neplanska gradnja, neriješeno pitanje otpadnih voda, nepravilno upravljanje otpadom, nelegalna sječa šuma, jonizujuće i elektromagnetno zračenje, prekomjerna buka, kao i nedostatak zelenih zona, naročito izraženih u urbanim sredinama gdje živi najviše djece.

„Ono o čemu se u javnosti manje priča, a što je itetako važno i nesporno utiče na kvalitet životne sredine, naročito kada su djeca u pitanju, jeste i ekonomski udar na porodicu, odnosno stalna trka za novcem koju prati urbani stres, a koji opet dovodi po značajnog povećanja ekološkog otiska, odnosno dodatnog opterećenja prirodnih resursa“, pojasnio je Perović.

Prema njegovim riječima, novi naučni pravac Urbana ekologija otkriva čitav niz, na prvi pogled nevidljivih detalja iz svakodnevnog života, kojima se ne pridaje mnogo značaja, a koji veoma negativno utiču na životnu sredinu.

„Primjeri su svuda oko nas. Na primjer, kada djecu izložite duvanskom dimu, morate preuzeti odgovornost da im uskraćujete pravo na zdravu životnu sredinu. Isto tako i kada im roditelje opteretite dodatnim poreskim i drugim obavezama“, naveo je Perović.

I on je ukazao na nepostojanje zvaničnih podataka koji povezuju zdravlje i životnu sredinu, odnosno prate trendove, ili oni makar nijesu dostupni javnosti.

„Međutim, ne treba biti veliki stručnjak i primjetiti da je u Crnoj Gori izražen problem povećanja oboljenja disajnih organa, kancerogenih i kardiovaskularnih oboljenja, različitih alergija… Sve se to može dovesti u direktnu vezu sa životom u zagađenoj sredini.  Usudiću se da kažem da je i povećanje oboljenja od bolesti zavisnosti kod mladih povezano sa životnom sredinom, odnosno uslovima u kojima žive“, smatra Perović.

On je podsjetio da je pravo na zdravu životnu sredinu garantovano Ustavom, cijelim setom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora, ali se, kako je naveo, u praksi pokazalo da se ekološkim problemima pristupa površno, bez istinske želje da se počne sa konkretnim aktivnostima na njihovom rješavanju.

 

Prema njegovim riječima, činjenica da učešće javnosti u donošenju odluka oni koji ih donose posmatra kao vid dodatnog tereta, odnosno miješanja u njihov posao, a gdje i najmlađi imaju pravo da posredno ili neposredno da utiču na kvalitet životne sredine, dovoljan je pokazatelj koliko se, u stvari, ne poštuje pravo građana na život u zdravoj životnoj sredini.

 

Perović tvrdi da donosiocima odluka do sada životna sredina, ne samo da nije bila u vrhu prioriteta, već je ta oblast ubjedljivo najviše puta bila zloupotrebljena u dnevno političke svrhe, što govori i o poštovanju ustavnog opredjeljenja, ali i o zabrinutosti za najmlađe i generacije koje dolaze.

„Pričati o održivom razvoju i ekološkoj državi, a u praksi tolerisati nekontrolisano zagađenje od posrnulih industrijskih giganata, plaćati dugove koje su napravili drugi, beskonačno prolongirati neselektivnu i efikasnu primjenu zakona iz oblasti životne sredine, tolerisati eko-kriminal, umjesto zelenih površina ‘saditi’ betonske stubiće,  umjesto saniranja štete od požara bušiti tunele kroz brda – to  sigurno više ne prolazi ni kod starijih, a ni kod najmlađih generacija. Zbog toga se i nadam da će se nešto morati početi mijenjati i raditi, a siguran sam da je uloga djece u svemu tome veoma važna, i da mladi nijesu samo motiv, već treba da budu aktivan akter i pokretač inicijativa koje će nam unaprijediti kvalitet životne sredine“, poručio je on.