Sanja Obradović, dipl. psiholog, REBT psihoterapeut
Panični napadi su simptomi anksioznosti, ali činjenica je da je panični napad jedno posebno stanje koje je povezano sa anksioznošću drugačije od svih ostalih. Osnovna vidljiva karakteristika napada panike je da se oni javljaju jako naglo, doživljavaju prilično emocionalno i ugrožavajuće i utiču na ljude tako da se oni u toku napada osjećaju potpuno onesposobljeno. Danas u svijetu, panični napadi predstavljaju veliki problem. Najrizičnije godine za prvo javljanje napada panike su između 15 i 19.
Žene dva puta češće nego muškarci doživljavaju napade panike, i do osam puta je vjerovatnije da će se napad panike javiti kod bliskog člana porodice koje imaju istoriju napada panike, nego kod onih koje nemaju.
Napadi panike se razlikuju po vrsti i izraženosti simptoma. Neće svi ljudi doživjeti sve simptome i neće ih doživjeti u jednakoj jačini. Međutim, koliko god bili izraženi simptomi, napad panike za sve koji ga dožive predstavlja vrlo neugodno i zastrašujuće iskustvo.
Napadi obično traju desetak minuta, ali mogu trajati i kraće ili duže: nekada traju od jednog do pet minuta, a ima slučajeva u kojima su potrajali i po pola sata. Ima i ljudi kojima su tek ljekari, po odlasku u hitnu pomoć, zaustavili napad panike. Generalno, svi koji dožive neprijatno iskustvo u vidu napada panike, potraže savjet ljekara opšte prakse, ili savjet kardiologa. Posebno iz razloga što ti napadi imaju tendenciju da se ponavljaju.
Možemo dati sljedeće određenje nastanka napada panike – jednom kada ste već osjetili anksioznost «bez nekog vidljivog razloga», tada je moguće da izgradite anksiozan stav prema potencijalnim budućim epizodama anksioznosti. U tom slučaju, mislili biste nešto poput «bilo bi baš grozno da opet budem anksiozan». A misliti na ovaj način vodi u anksioznost (sjetimo se izreke: “strah se strahom hrani”)! Zatim, na sljedećem nivou, vi opažate narastajuću anksioznost i mislite nešto u stilu «ovo je baš gadno, sad postajem anksiozan». Ovakvo mišljenje vodi do povećane anksioznosti koja je okidač za sledeću misao tipa « O ne, sada već gubim kontrolu, šta ako se onesvijestim, ili uspaničim ili dobijem srčani udar ili počnem da se ponašam potpuno ludo?» To bi bilo užasno. Anksioznost je, na ovaj način, ponovo uvećana, što vodi do još drastičnijih anksioznih misli, i tako u krug. Bitno je obratiti pažnju na činjenicu da se ovaj obrazac odvija veoma brzo, i da osobe, u najvećem broju slučajeva, ne prate sopstvene misli koje izazivaju napad panike.
Da dodamo i negativne propratne elemente. Veliki broj ljudi koji doživljava napade panike ima tendenciju ka hiperventilaciji (prebrzom, preobimnom disanju). To znači da u organizam unose previše kiseonika, dok se paradoksalno osjećaju kao da moraju još više i brže da dišu jer nemaju dovoljno vazduha. Smanjenje nivoa ugljen-dioksida je glavna posljedica hiperventilacije. Osim toga, hiperventilacija dovodi do “manjka” kiseonika u mnogim ćelijama, bez obzira što brzim udisanjem unosimo i više kiseonika u pluća. To za posljedicu ima sjledeće dvije grupe simptoma:
1. Vrtoglavicu; doživljaj zbunjenosti; nedostatak vazduha; zamagljen vid i osjećanje da je sve nestvarno
2. Ubrzan rad srca; utrnulost i neosetljivost na dodir u rukama i nogama; oznojeni dlanovi i ukočenost mišića
Kako hiperventilacija predstavlja fizički napor, osoba koja hiperventilira često oseća toplotu u tijelu, crvenilo, iscrpljenost i umor. Naprezanje grudnih mišića tokom hiperventilacije dovodi do stezanja i bolova u grudima. Ako se prebrzo ili preduboko disanje nastavi, dolazi do druge faze hiperventilacije, koja se ispoljava na sljedeći način: još jačom vrtoglavicom, često praćenom osećajem mučnine, osjećanjem gušenja, bolom u grudima,gubitkom svijesti…
Novi set činjenica koje bi bilo poželjno da nauče svi ljudi koji imaju probleme sa epizodama panike je da, bez prisustva anksiznog stava koji glasi da je – anksioznost i sve njene posljedice, grozna i nepodnošljiva, panika se ne bi pojavila čak iako bi osoba ubrzano disala i unijela u organizam previše kiseonika! Dakle, anksiozni stav, odnosno mišljenje je ono što valja prepoznati i promijeniti kako bi se sprečili panični napadi. Međutim, veoma mali broj ljudi je upućen u ove činjenice. Zato se mnogi i dalje sklanju od situacija povodom kojih se mogu osjetiti anksiozno, neki piju ili uzimaju lekove kako bi umanjili anksioznost, što na kratke staze može da pomogne, ali ne leči uzrok anksioznosti niti paničnih napada.
Ukoliko ste anksiozni, ili ste nekada doživjeli napad panike, za početak bi valjalo da obratite pažnju na sopstveno mišljenje, na ono što sebi govorite kada osjetite strepnju ili slutite da se napad panike bliži. Užasavanje povodom neprijatnosti vodi sve većim neprijatnostima. Ideja da ne možete podnijeti sledeći napad panike, čini da se osjećate slabo (takođe je i potpuno nerealna, s obzirom na činjenicu da ste u prošlosti već uspjeli da podnesete i preživite panično stanje). Zahtjev da budete mirni, u vama stvara sve veći nemir. Probajte da “ulovite” svoje anksiozne misli i prepoznate obrazac po kom vas one čine sve anksioznijim. Ako uspijete u tome, napravili ste najvažniji korak – korak koji vodi razumijevanju porijekla anksioznosti i napada panike. Nakon tog koraka, suština se svodi na upornu težnju da iskorijenite iracionalne misli i vježbate ideju da se neprijatnosti mogu podnijeti. To ćete najbolje i najbrže učiniti suočavanjem sa situacijama u kojima se osećate anksiozno ili panično.
Pozitivna strana i lijepa vijest za ljude koji pate od napada panike je da je uspješnost tretmana napada panike visoka, u jednom broju slučajeva, tretman tegoba završava relativno brzo, dok kod drugih može da potraje nekoliko mjeseci ili čak godina. U zavisnosti od individue i vrste pomoći koju izabere, tretman napada panike se, kod jednog broja ljudi, može uspješno završiti za samo nekoliko terapijskih seansi. Međutim, svaki tretman je posebno dizajniran za datog klijenta i, ako se ne završi za nekoliko seansi, to ne znači da je osoba ozbiljno poremećena. Svako ima svoj ritam nošenja s teškoćama. I u slučaju veoma brzog rješavanja simptoma, ponekada je moguće da se simptomi vrate, te i klijenti ponovo potraže konsultacije s terapeutom. Iako je ritam uvijek individualan, poenta je da do poboljšanja i učenja kako da se nosimo sa simptomima i preuzmemo odgovornost za ono što nam se dešava, u nekim slučajevima dolazi veoma brzo.
