PIŠE: Milica Belada, diplomirani psiholog, porodični psihoterapeut
“Čuvanje tajne je prvi korak u sazrijevanju. Otkrivanje tajne je drugi korak.”
(Paul Tournier)
Istraživanja pokazuju da tajne postoje u svim socijalnim sistemima. Stoga, realno je i porodicu sagledati u svijetlu tajni koje se u takvom sistemu svjesno ili nesvjesno održavaju. Gotovo da ne postoji porodica koja ne čuva neku tajnu. U istraživanju koje je sproveo Vangelisti velika većina ispitanih porodica je izvijestila da ima porodične tajne, bilo da se radi o nečemu što kriju od ostalih članova porodice ili o tajnama koje se čuvaju od ljudi van porodičnog sistema. Iako se u društvu u kojem živimo vrlo visoko vrjednuje “dobar glas” porodice u očima drugih, trebamo postaviti pitanje da li je “dobar glas” u društvu , koji se često održava toksičnim čuvanjem tajne, vrijedniji od porodičnog zdravlja, koje je usled čuvanja tajne često ugroženo?
Za demistifikaciju tajni u porodičnom sistemu važno je napraviti razliku između tajnog i privatnog. Gdje je granica poslije koje ono što je naše, lično, intimno, privatno prelazi u tajno, pa vrlo često i toksično za cijelu porodici ili barem dio nje. Mnogi autori smatraju da je neznanje, ne postojanje svijesti o nekoj informaciji, faktor pomoću kojeg se može praviti razlika između privatnog i tajnog. Uskraćena informacija koja ugrožava tj. čini da osoba nema svijest o postojanju iste, je tajna. Pri tom, sadržaj informacije je najčešće vrlo bitan za osobu od koje se tajna skriva (npr. vanbračna afera o kojoj drugi supružnik ne zna ništa). Informacija koja je lična ali nevažna za druge članove porodice tj. ne dovodi ih u stanje nesvjesnosti – ugroženosti zbog neznanja o njenom postojanju je privatnost (npr. informacija o vezama koje je bračni partner imao prije braka a sada su nevažne za bračni odnos). Uvijek kada tajna postoji, neka informacija je uskraćena jednom ili većem broju članova porodice, tiče se njihovog porodičnog života ili se direktno na njih odnosi.
Teme za koje su vezane porodične tajne mogu biti društvene tabu teme, teme o kojima nije, društveno poželjno, otvoreno razgovarati i koje nailaze na osudu od strane društva, ali mogu biti i jednostavne stvari o kojima je neumjesno govoriti van porodice, npr. rituali, porodična tradicija i sl. Postoje tri vrste porodičnih tajni: individualne, unutrašnje porodične i dijeljene porodične tajne. Individualne tajne postoje kada je informacija uskraćena svim ostalim članovima porodice osim jednom, koji je nosilac tajne. Unutrašnje porodične tajne postoje kada tajnu dijele dva ili više članova porodice dok je ostalim članovima uskraćena, dok je kod dijeljenih porodičnih tajni tajna poznata svim članovima unutar porodičnog sistema a nepoznata ljudima van njega.
Porodične tajne imaju nekoliko funkcija: 1) razvijaju intimnost među članovima porodice 2) promovišu kohezivnost – svi koji čuvaju tajnu su dio jedne grupe 3) održavaju porodičnu strukturu 4) štite članove porodice od odbacivanja ili osuđivanja od strane drugih ljudi van porodičnog sistema. Tajne daju porodicama zajednički identitet, čine da se razvija osjećaj jedinstvenosti porodičnog sistema, odražavaju homeostazu u porodici.
Međutim, evidentni su i negativni efekti čuvanja tajne. Tajne stvaraju konfuziju zbog toga što je istina “izobličena”, uvijena objašnjenja su stvorena da “zataškaju” pravo stanje stvari. Tajne stvaraju anksioznost i kod osobe koja čuva tajnu i kod onih koje za tajnu ne znaju. Tajne stvaraju nezdrave granice u porodičnom sistemu jer postoji nesvjesna koalicija među ljudima koji znaju za tajnu (protiv) i onih koji za tajnu ne znaju.
Situacija postaje naročito osjetljiva kada roditelji treba da otkriju tajnu djetetu. Vrlo često je takva situacija zamagljena posebnim značenjem koje roditelji pridaju određenoj stvari, a koje umanjuje njihovu spremnost da razgovaraju o tome sa djetetom. Čuvanje takve tajne može da bude praćeno snažnim osjećanjem krivice ili stida vezanog za prošle događaje. Stoga je čuvanje tajne neka vrsta zaštite djeteta od svih tih osjećanja koja bi donijelo otkrivanje. Međutim, iako se sam sadržaj tajne drži van znanja djeteta, vrlo je teško uzdržati se od osjećanja koja sa sobom nosi čuvanje tajne. Dijete se tada najčešće osjeća zbunjeno i anksiozno jer nema jasno objašnjenje za osjećanja koja dobija od roditelja a koja nijesu u skladu sa njihovim ponašanjem. Na taj način djeca vremenom nauče da ne postavljaju pitanja o određenim temama, stvaraju lična objašnjenja i vjerovanja o nekom ponašanju koja se često ispoljavaju kroz simptomatsko ponašanje, koja postaje metafora za čuvanje tajni u porodičnom sistemu. Tenzija i konfuzija ostaju prisutne sve dok informacija ostaje skrivena i nepristupačna[1].
Tajne u porodičnom sistemu najčešće imaju zaštitnu funkciju ali je teret “otkrivanja”, tajne, kao i osjećanja koja sa sobom nosi čuvanje tajne često toksično i tokom vremena dovodi do pojave simptoma. Tajna otkrivena u pravo vrijeme, na adekvatan način, kada su stvoreni sistemi podrške za njeno prihvatanje, porodici najčešće donosi ozdravljenje, a sigurno označava zdravije i funkcionalnije odnose.
