Dječiji crteži
Od skrabanja do trodimenzionalnih slika:
Primjer tipične aktivnosti koja zahtijeva razvijenu finu motoriku jeste crtanje ili slikanje. Najveći broj djece u našoj kulturi rano ima pristup i podsticaj da crta i slika bojicama i vodenim bojama. Pribori za crtanje ispunjavaju mnoge funkcije – ponekad funkcionišu kao senzorno stimuliranje (dijete ih osjeća, mirise, okusi), ponekad se upotrebljavaju za izražavanje misli i osjećaja. Crteži odražavaju i sliku svijeta koju su djeca stekla. Djeca počinju crtati u periodu od 2 godine (stadijum škrabanja). Ono je tada najsličnije funkcionalnoj igri, to jest treniranju pokreta. Najprije su to samo crte i tačke, ali vremenom crtanje postaje više kontrolisano. Djeca manifestuju jedan nefigurativan način crtanja, ona ne crtaju nešto što predstavlja nešto,već se prije čini da koriste svoje škrabanje za treniranje formi i koordinacije. U periodu oko četvrte godine djeca počinju i sa prikazivanjem stvarnosti, odnosno sa njenim crtanjem, te tada počinje biti važan i rezultat a ne samo aktivnost. Sljedeća faza je šematski stadijum koji sadrži dvije etape: prvi, tokom predškolskih godina i drugi: izmedju 7 i 9 godina. Kao što i samo ime kaže, djeca crtaju prema nekim modelima koji se ponavljaju, na primjer ljude, kuće, životinje. Djeca imaju bolja zapažanja i mogu tumačiti stvarnost na adekvatniji način nego što to pokazuju u svojim crtežima. Oni mogu sastaviti gotove modele čovjeka tako da gotovo svi djelovi tijela dospiju na pravo mjesto, ali kada crtaju čovjeka, može se veoma lako dogoditi da rezultat bude jedan glavonožac. Kada se dijete zamoli da opiše crtež, ono može korektno opisati kako noge i ruke tako i trup. Prilikom crtanja djeci je važno da crtaju nešto konkretno, da crtež predstavlja nesto i to opet ima veze sa kognitivnim razvojem. Kada šestogodišnjak crta automobil sa strane, može se dogoditi da se vide sva
četiri točka automobila, što znači i oni točkovi koji su normalno zaklonjeni karoserijom. Crtežima upravlja ono što postoji a ne ono što se može vidjeti. Tokom realističkog stadijuma (oko 9-11 godine), crtanje postaje vjernije originalu i slike prožima veća trodimenzionalnost i ako je djeci teško prenijeti dubinu razne stvari koje se nalaze u prednjem planu dospijevaju na dno crteža, a ono što se nalazi dalje dospijeva na vrh papira. Tokom puberteta realizam se razvija još više, gotovo do naturalizma i mlađi postaju kritičniji prema svojim produkcijama.
Primjedba psihologa i pedagoga na proces projektovanja predškolskih ustanova
Arhitekti često više pažnje posvećuju arhitekturi objekta nego željama djeteta. Rijetko koji arkitekta se posveti istraživanjima u saradnji sa psihologom šta djeca stvarno žele u prostoru u kome borave. Postavlja se pitanje kako arhitekturom poboljšati zadovoljenje njihovih nesvjesnih potreba. Arhitekta dio vremena mora posvetiti psihologiji djeteta proučavajući elemente kroz koje dijete najbolje izražava sebe. Arhitekta mora unijeti sebe, predvidjeti stvarne djetetove potrebe i želje, kao na primjer gdje dijete zaista voli da crta? Nije to uvijek papir, već zid, staklo (prozori), asfalt, drvo…Takođe treba predvidjeti gdje se dijete voli igrati. Nije to uvijek ograničeni prostor (igraonica) to su: predprostori, kupaonice (dijete traži vodu), dijete u kuhinji (igra sa tijestom, posuđem), ostave (dijete se skriva). Arhitekta treba da izgradi jedan mini svijet.
Na šta arhitekta treba da obrati pažnju u procesu projektovanja predškolskih objekata
Arhitekta se tokom projektovanja vrtića ne može odnositi prema novom objektu kao prema ostalim objektima. Djeca su ta koja tek stiču iskustva, nemaju formiran stav šta žele, a šta ne a na kraju su najveće sudije da li je objekat uspio ili ne. Arhitekta mora biti: projektant, psiholog, roditelj, vaspitač i pedagog.
Kako arhitekta može dati svoj doprinos? Prvenstveno stvaranjem prostora koji će dijete lako prihvatiti i u kome se udobno osjeća. Kreiranjem ambijenta koji mu pomaže da se brže privikne na novu sredinu. Oblikovanjem prostora zanimljivog djeci koji okupira njihovu pažnju u odsustvu roditelja. Arhitekta sa prostorom koji projektuje treba da bude jedan od njihovih drugara.
U organizovanju prostora za različite uzraste, arhitekta treba da osmisli i organizuje različite male svjetove, niti jedna prostorija ne bi trebala biti isto organizovana. Stvaranje malih mini-prostora, mini-radionica, mini-kuhinja, prostora za pojedinačnu zabavu i igru kako u zatvorenom tako u otvorenom prostoru. Arhitekta u svojim projektima treba predvidjeti adekvatan prostor planiran za crtanje, slikanje. Čitava jedna zidna površina treba biti dostupna djeci za oslikavanje kao i platoi u dvorištu za crtanje kredama u boji. Arhitekta bi trebao započeti djelo koje će djeca svojim crtežima dovršiti onako kako oni to žele.
Koliko god arhitekta želio ostvariti savremeno arhitektonsko djelo, ono će jedino potpuno nastati ako se sjedini sa željama djeteta. Crtanje, igra, druženje…ono sto djeca predškolskog uzrasta najviše žele, treba da bude putokaz za stvaranje objekta. Norme i pravila pri projektovanju ovakve vrste objekata samo su usvojene rečenice kojih se pridržavamo, a dječije želje su u ovom slučaju zakoni. Neminovna je saradnja sa pedagozima i psiholozima koji će uputiti arhitektu na pravilan put do stvaranja objekta koji će korespondirati sa željama djeteta. Projektant koji osmisli jedan objekat ove vrste postaje indirektno vajar osjećaja i doživljaja prostora u procesu odrastanja velikogbroja djece koji će ući u taj objekat.
