Radio Slobodna Evropa objavio je prilog o težini đačkih torbi u kojem navodi da početak svakog septembra u Crnoj Gori nanovo aktelizuje problem za koji se rješenje ne nalazi. Naime, iako prema međunarodnim medicinskim normama đaci ne bi trebalo da nose školske torbe čiji teret prelazi 10 odsto njihove težine, crnogorski školarci  umnogome prelaze tu granicu. Na to sve češće ukazuju roditelji i zahtijevaju da nadležni nađu načina kako zdravlje djece u naosjetljivom uzrastu ne bi bilo ugroženo.

“Svaki dan dan gledam te male-velike ljude kako savijaju kičme pod teretom knjiga, svesaka, pribora, sportske opreme. Svaki put se zapitam da li ta djeca idu u školu ili u rudnik ili služe kaznu u KP domu” – to je samo  jedan od komentara roditelja na forumima na kome se ovih dana vodi polemika o tome koliko je zdravlje školaraca ugroženo teretom koje nose u školu.

Taj dugogodišnji problem na svojoj Facebook stranici aktuelizovala je novinarka, majka troje djece, Marijana Kadić Bojanić, što su prenijeli crnogorski portali. Uputila je javni apel nadležnima da shvate problem:

“Nekako mi se čini da ljudi ne shvataju tuđi problem, nemaju tu vrstu empatije. Ako dijete od 40 kilograma svakodnevno nosi torbu od 8 kilograma onda bi odrasla osoba da bi osjetila kako je djetetu trebalo da svakoga dana nosi torbu tešku 20 kilograma. Zato sam ja javno pozvala ministra prosvjete, njegove pomoćnike, direktore svih ovih zavoda i naravno direktore škola da probaju da nedjelju dana svako od njih nosi 15 do 20 kilograma tešku torbu, naravno pješke.”

Problem plastično ilustrije i Kristina Mihailović, majka četvoro djece i osnivač web sajta www. roditelji.me.

“Kada naša djeca krenu u školu trudimo se da nađemo torbe koje su anatomski prikladne, koje su kao nešto lagane, manje su težine u odnosu na one standardne kako bi djeci taj teret što lakše pao. Ali mislim da sve to negdje pada u vodu sa činjenicom da kada krenu u školu i kada stave sve one knjige u torbu da nema te tašne, tog ruksaka koji može biti toliko lak da njima ne bi predstavljao teret. Na primjer, znam da u drugom i trećem razredu se dešava da imate 4 udžbenika iz maternjeg jezika, da vrlo često djeca nijesu znala koje udžbenike da ponesu pa su nosila sva četiri”, navodi Mihailović.

Koliko na rast i razvoj djeteta u školskom uzrastu može da utiče preopterećenost knjigama i opremom koje nosi u školu i kakva vrsta deformiteta je time najčešće uzrokovana, pitali smo specijalistu sportske medicine Sašenka Ćeranića.

“U Crnoj Gori djeca koja imaju 13 ili 14 godina nose torbe od 8 i po do 9 kilograma . Možete da zamislite šta to znači za razvoj djeteta, naročito za njihovu kičmu. Dolazi do krivljenja kičme i ako već imamo jednu skoliozu ona može da pospješi i druge razne deformitete kičme, nepravilno držanje kičme i slično”, pojašnjava Ćeranić.

Moguće rješenje ormarići

Ko je prvi na potezu i kakva su praktična rješenja moguća kako bi školarci išli  rasterećeniji na nastavu i kako njihov pravilan rast i razvoj ne bi trpio? Odgovor na to pitanje iz Ministarstva prosvjete nijesmo dobili.

Kristina Mihailović kao jednu od mogućnosti pominje to da se po učionicama postave ormarići u koje bi djeca ostavljala udžbenike koje ne moraju da nose kući:

“Razumijem da su ormarići koje gledamo na filmovima skupi, da bi bila velika investicija da se u svim školama postave takvi ormarići i da sva djeca imaju svoje ormariće tako da ne moraju da vraćaju kući udžbenike koji im nijesu potrebni. Dajte, međutim, da za početak to budu ove vrste ormara, neke vrste klasičnih polica u kojima će djeca tokom sedmice moći da ostave udžbenike a da im nastavnici i profesori kažu da donesu samo one udžbenike koji su im za taj dan potrebni. Tako da samo boljom organizacijom u startu može da se riješi problem.”

Početak u rješavanju problema Marijana Kadić Bojanić prije svega vidi u tome da nadležni postanu svjesni da problem postoji.

“Da školstvo koje nazivamo reformisanim konačno počnu da reformišu. Reforma je veoma skupa stvar ali se bojim da se pare troše na pogrešne stvari. Zašto Maternji jezik ili Priroda, recimo, ne bi bili iz dva dijela pa da se prvi dio koristi u prvom polugođu a da se drugi dio koristi u drugom polugođu kao i da u tom prvom dijelu isto budu i udžbenik i radna sveska. Time bi za četvrtinu smanjili težinu samo jednog predmeta”, predlaže Marijana Kadić Bojanić.

Kako god ko sagledavao problem i nudio rješenja doktor Ćeranić ukazuje na svojevrsni  paradoks:

“Stvarno je zanimljivo da u 21. vijeku, u doba elektronike, kompjutera i svega toga djeca iz godine u godinu nose sve teže i teže knjige, umjesto da ponesu jednu svesku ili da ponesu flešku i u školi je koriste.”