Pokret je osnovna karakteristika života kojom se izražavaju osjećaji (mimika), uspostavlja verbalna i gestikularna komunikacija (govor, gestikulacija), ovladava prostorom i postiže biološka samostalnost. U najranijoj životnoj dobi pokret je odraz stanja i ponašanja djeteta.

Kod novorođenčeta motorni obrasci su refleksne prirode. U doba odojčeta, preko obrazaca posturalne kontrole, razvijaju se obrasci voljnih pokreta, a kasnije, preko brojnih neuronskih veza, formiraju se sekundarno automatizirani, koordinisani voljni pokreti. Motorički razvoj zdravog novorođenčeta, odojčeta i malog djeteta odvija se potpuno spontano, prema prirodnim zakonitostima i direktno zavisi od anatomske i funkcionalne adekvatnosti centralnog nervnog sistema.

Tok ovog razvoja determinisan je genetski utvrđenim obrascima razvoja, ali je istovremeno stimulisan i nadražajima iz spoljašnjeg okruženja. Na ove nadražaje, koje mozak kao organ, odgovoran za integraciju i koordinaciju, prima od čulnih organa, odgovara automatskim složenim reakcijama. Za dijete to znači konstantno poboljšavanje motoričkih sposobnosti pomoću kojih se ono bori za svoju fizičku nezavisnost, kao i sposobnost adaptacije na uslove socijalne sredine.

Usvajanje glavnih motoričkih funkcija (kontrola glave, bočni transferi u ležećem položaju, sjedenje, stajanje, hod, puzanje, hvatanje) odvija se potpuno spontano. Sve motoričke radnje dijete nauči i savlada potpuno samo i zato nije potrebno „učiti“ dijete da sjedi, stoji, hvata, hoda… “Učenje” djeteta motoričkim radnjama predstavlja grubo, nepotrebno i nepoželjno upletanje u spontani motorički razvoj kojim se ometa i usporava normalno usvajanje motoričkih funkcija . Uvijek treba imati na umu da između motoričkog i psihičkog razvoja postoji tijesna veza i jak međusobni uticaj, te se zato umjesto termina “motorički”, često koristi termin “psiho-motorički” razvoj.

Nesmetan razvoj kretanja u prvoj godini života

Razvoj motorike u položaju na trbuhu do puzanja i stajanja

Novorođenče i mlađe odojče leži na trbuhu u savijenom položaju. Savijenost zahvata i gornje i donje ekstremitete. Zbog jake savijenosti nogu, karlica je odignuta od podloge, pa je zato težina tijela na licu, grudima i podlakticama bočno od tijela.

Od trećeg mjeseca i u četvrtom, dijete počinje da održava ravnotežu, a preduslov za to je da su oba lakta ispred linije ramena, da je jaka fleksija u karlici popustila i da se težina tijela pomakla s grudi prema trbuhu. Ova faza u motoričkom razvoju označena je kao “oslonac: lakat-karlice”. Samo iz ovog položaja dijete može nesmetano okretati glavu.

U petom i šestom mjesecu dijete se sve više odiže, tako da sa šest meseci potpuno ispruži laktove i oslanja se na otvorene šake. Težina tijela premješta se s trbuha ka karlici. Ova faza u motoričkom razvoju zove se “oslonac: šaka-zdjelica”.

S punih sedam mjeseci funkcija oslonca na šake je toliko dobra da se dijete pomiče unazad, a težinu nose šake i bedra. Tako dijete uči da opterećuje noge, dok bočno pomicanje postiže “osloncem: jedna šaka–zdjelica”.

S osam mjeseci dijete uspijeva podignuti zdjelicu od podloge i tako otkriva “oslonac: šaka-koljeno”. Međutim, još uvijek može puzati jer mu nedostaje pomicanje težine na bok. Ovo će uvježbati u položaju na trbuhu unakrsnim pokretima tijela: okreće se oko pupka udesno i ulijevo. Kada savlada pomicanje težine na bok, stvoreni su uslovi za kretanje naprijed (deveti i deseti mjesec).

S deset mjeseci dijete zauzima četvoronožni položaj, klati se naprijed – nazad i pri tome naizmjenično opterećuje ruke i koljena. Tako uvježbava ravnotežu za puzanje i tek onda će moći dobro i koordinisano da puzi. Iz puzećeg stava lako prelazi u kosi sjedeći i opet iz sjedećeg u puzeći. Ako je dovoljno stabilno i sigurno, dijete se može podići i otkriti “oslonac: šaka-stopalo” ili “medvjeđi hod”. Iz ovog položaja dijete može da ustane u stojeći stav sa deset ili jedanaest mjeseci.

Razvoj motorike u položaju na leđima do sjedenja

U prvim mjesecima života (do trećeg mjeseca), dojenče ima refleksne pokrete tijela – holokinetička faza, i na sve nadražaje reaguje refleksnim pokretima ekstremiteta (Moorov refleks). Moorov refleks će u drugom mjesecu preći u fazu tjelesnih reakcija – distona faza.

S tri mjeseca odojčw leži na leđima simetrično, dovodi obje šake ispred lica, “igra: šaka-šaka”. Noge su savijene, dodiruju podlogu petama ili su odignute. S četiri mjeseca dijete može dobro održavati ravnotežu na leđima, noge su savijene u kukovima i koljenima, izvodi stopalima pokrete hvatanja kao i šakama. Potiljak i gornji dio tijela su ispruženi. Leži ravno, tj. linija: nos-pupak–simfiza je ravna.

Dijete staro pet mjeseci zauzima perfektan “sjedeći stav” u ležećem položaju. Noge su podignute, dodiruje šakama svoja bedra, posmatra stopala, koja su sve bliže glavi. Sa šest mjeseci odojče hvata stopala rukama, a sa sedam ih stavlja u usta. Pri ovom pokretu premješta se težina tijela. Težina tijela se prebacuje ka glavi pri čemu se isteže lumbalni dio kičmenog stuba.

Sa sedam mjeseci dijete se može vrlo dobro okrenuti s leđa na trbuh preko obje strane. S osam mjeseci rado se igra na boku, da bi s devet ili deset mjeseci otkrilo tzv. “posjedanje ukoso”, tj. da bi potpuno samo sjelo. S jedanaest mjeseci 90% djece može samostalno zauzeti pravilan sjedeći stav iz koga često prelazi u puzeći preko sjedenja ukoso i opet se vraća u sjedeći.

Razvoj motorike u bočnom položaju do hodanja

Posmatranjem bočnog položaja mogu se ustanoviti elementi “hodanja” u ležećem stavu. Sa četiri mjeseca dijete se može skotrljati na bok bez pomjeranja težine i s rukama i nogama ispod tijela. S pet mjeseci, dok leži na boku javlja se bočno pomjeranje karlice. Bočnim pomjeranjem karlice torzalno i ventralno povećava se radijus kretanja nogu i postiže diferencijacija nogu.

Sa šest mjeseci, kada se dijete okreće s leđa na trbuh, uočava se uzorak hodanja u ležećem položaju na boku: donja strana (na kojoj leži) je oslonac, gornja strana je pokretna, noge se kreću automatizmom koračanja. Sa sedam mjeseci dijete se podjednako dobro okreće na obje strane. Strana oslonca i slobodna – pokretna strana se stalno mijenjaju pri čemu strana oslonca ili donja strana odgovara fazi hoda u kojoj se staje na nogu, dok slobodna strana odgovara fazi iskoraka naprijed. Dakle, dijete “hoda” pri okretanju oko sredine tijela na drugu stranu.

S osam mjeseci dijete se okreće s trbuha na leđa i izvodi kontrapokret od zone rame-zdjelica, tj. okretanje kičmenog stuba. Ovakav pokret odrasli automatski čine u hodu. Sa devet i deset mjeseci dijete je uvježbalo sve faze kretanja i mišićne grupe u ležećem položaju tako da se sada može uspraviti, može puzati, podizati jednu nogu i preko klečećeg stava uspraviti se uz predmete (namještaj) u stojeći stav.

Krajem jedanaestog i u dvanaestom mjesecu 90% djece počinje prohodavanje u stranu uz pridržavanje za predmete. Više od 50% djece s punih dvanaest mjeseci hoda slobodno bez pridržavanja.

Ometanje normalnog razvoja kretanja

Pasivno posjedanje – “učenje” djeteta da sjedi

Nekada se smatralo da dijete u uzrastu od šest mjeseci treba da sjedi, i da je potrebno pasivno posjedati dijete uz obavezno podupiranje. Ne uzimajući u obzir normalne faze u razvoju kretanja, ne poštujući prirodne nagone za kretanjem i zakone razvojne kineziologije, nanosi se ogromna šteta djetetu i njegovom zdravlju. Prerano pasivno postavljanje u sjedeći položaj naročito veliku opasnost predstavlja za djecu sa smetnjama u motoričkom razvoju, jer se svako patološko držanje pogoršava u vertikalnom položaju.

U uzrastu od petog do devetog mjeseca, zdravo dijete u položaju na leđima stalno drži noge podignute od podloge, flektirane u kukovima, hvata ih rukama, s tendencijom da stopalo dosegne ustima. Podižući noge prema glavi dojenče zapravo priprema lumbalni segment kičmenog stuba za buduće sjedenje. Pri ovome dolazi do istezanja lumbalnog segmenta, tj. međusobnog udaljavanja lumbalnih pršljenova, što je veoma važno i poželjno za razvoj kičmenog stuba.

U ovom periodu roditelji čine veliku grešku: pasivnim postavljanjem djeteta u sjedeći stav, dolazi do sabijanja lumbalnog segmenta što je nepoželjno i može biti štetno. Kod odojčeta od šest mjeseci koje sjedi s podupiranjem može se čak uočiti i deformacija u predjelu L2–L5, kao i fleksija trupa prema naprijed. Oslonac je smanjen i sveden na svega 30% od potrebnog, dijete je nestabilno, nesigurno. Sva njegova pažnja usmjerena je na održavanje ravnoteže, a koordinisana igra rukama jako otežana.

S obzirom da u ovom uzrastu nije razvijena bočna zaštitna ekstenzija, dijete lako gubi ravnotežu i pada u stranu ili prema naprijed. Pasivno posjedanje ne koristi ničemu, a može biti štetno za lumbalni segment kičme(  abijanje), dovodi do destabilizacije djeteta zbog smanjenja površine oslonca za oko 70%, kao i do usporenog razvoja funkcije hvatanja.

Primjer normalnog posjedanja djeteta u uzrastu od 10 mjeseci: iz četvoronožnog položaja (oslonac: šaka-koljeno)
1) podmetanjem noge ispod sjedalnog područja;
2) dijete lako prelazi prvo u kosi sjedeći;
3) a iz njega u pravi sjedeći položaj;
4) kada sjedi s potpunom ekstenzijom kičmenog stuba, potpuno je stabilno i može dobro koristiti ruke za hvatanje predmeta. Iz ovakvog sjedećeg položaja dijete se potpuno samostalno i nezavisno od tuđe pomoći može vrati u četvoronožni položaj iz koga će opet lako preći u sjedeći. Dakle, dok dijete ne usvoji oslonac “šaka – koljeno” neće  moći samo sjesti; 90% djece izvodi ovaj transfer između devetog i jedanaestog mjeseca.

Posebno treba ukazati na povremeni problem koji se javlja kada se ultra-zvučni pregled kukova radi kasnije. Naime, konstatacija: “Kukovi su dobri, dijete može sjediti” potpuno je neopravdana iz jednostavnog razloga što niko, pa ni dijete ne sjedi na kukovima, već na glutealnoj regiji gdje glavno opterećenje trpi lumbalni segment kičme, a ne zglob kuka.

Upotreba pomagala (nosiljke, ljuljaške, skakalice, hodalice)

Uz pretpostavku da će osigurati udobnost i poboljšati razvoj djeteta, napravljene su ležaljke-ljuljaške. U ovakvim ležaljkama zbog kosog položaja leđa, odojče se dovodi u pasivan sjedeći stav. Pri tome je onemogućeno normalno premještanje težine tijela prema glavi, kao što je to slučaj kada dijete leži na leđima normalno, već se vrši pritisak na kičmeni stub. Tako dolazi do sabijanja lumbalnog segmenta kičme, što može imati štetne posljedice.

Ljuljaške nepovoljno djeluju i na razvoj kretanja nogu, jer onemogućavaju fleksiju u kukovima i koljenima, kao i pomjeranje stopala prema licu. Stiče se navika da noge budu ekstendirane, što je u prvim mjesecima nepoželjno i štetno.

Pod pretpostavkom da dijete treba naučiti da hoda u vertikalnom položaju, upotrebljavaju se razna pomagala tipa skakalica, hodalica i sl, čime se djeci uskraćuju normalne faze u razvoju kretanja kao što su ustajanje iz četvoronožnog i puzećeg položaja, održavanje ravnoteže, prohodavanje u stranu.

U hodalici dijete zauzima potpuno neprirodan stav gdje je glava zabačena pozadi, ruke podignute uvis, ramena retrahirana. Posebno štetan efekt hodalica ima na razvoj stopala jer provocira equinus položaj stopala i kasnije naviku hodanja na prstima.

Zaključak

Motorički razvoj zdravog djeteta odvija se potpuno spontano, prema prirodnim zakonima kretanja. Kardinalne motoričke funkcije kao što su bočni transferi, sjedenje, puzanje i hod, zavise od zrelosti centralnog nervnog sistema i lokomotornog aparata, posebno kičmenog stuba, a ne od zainteresovanosti roditelja i doktora da ubrzaju ovaj razvoj.

Svaki pokušaj učenja djeteta ovim radnjama, zapravo je ometanje razvoja kretanja. Dijete će se podići onda kada je u ležećem položaju vježbanjem stvorilo uslove za vertikalizaciju. U svakom slučaju, ne treba učiti dijete da sjedi ili hoda, posebno ne treba koristiti pomagala tipa hodalica, skakalica i sl jer se nametanjem položaja i ovakvim spravama djetetu uskraćuju važne razvojne faze.

Za razvoj kretanja djeci nijesu potrebna nikakva pomagala. Pomagala suzbijaju kod dece njihov prirodni nagon za kretanjem, ometaju razvoj kretanja i mogu imati štetne posljedice, npr. equinus stopala, deformitete stopala i kičme i sl.

Izvor:
Acta Medica Medianae 2005, Vol. 44 Ometanje normalnog motornog razvoja u prvoj godini života 3, Klinika za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i protetiku Kliničkog centra u Nišu