I dođosmo do čarobne brojke – 40! E neće napolje pa neće, ovo je prosto nevjerovatno. Nego samo da ne dođem do broja 41, jer sam imala prilike i sa desetim mjesecem da se sretnem kad je dužina trudnoće u pitanju, i to dva puta. Pa nije meni muž džabe baner za blog na portalu napravio sa odobrojavanjem do 41. Navikao je više, kako i neće. Koliko se samo puta spremih i pripremih za odlazak u porodlište u 39. sedmici! Najmanje tri. I svaki put se vratih. Jednom sam sa sve torbom do trećeg sprata došla, iako sam Duška ubjeđivala da je ne nosa, nekako sam imala osjećaj da je to zaludni posao.

Bila je ovo još jedna stresna ali otkačena sedmica, puna isčekivanja, nekih nepredviđenih momenata, plača, kukumakanja, sažalijevanja same sebe, euforije, treme nad tremama… Posljednjih dana sam svako malo išla na kontrole, prije svega CTG, od čega su dva puta bila u porodilištu. Mučno mi bi tamo moram da priznam, mučno nekako čim uđem, jer se sjetim šta me čeka, ali moram priznati da su atmosfera i moj generalni doživljaj svega toga, kratko koliko je trajalo, bili pozitivni. Ako izuzmem da su me neki čudno gledali, a neki mi držali lekcije nadobudno o svom poznavanju ginekologije, i pojašnjavali da ako im ne vjerujem ne treba ni da započinjemo odnos doktor-pacijent. Uf, teškoga li naroda. S druge strane, uspjela sam da porazgovaram sa nevjerovatno  pristupačnim i ljubaznim doktorima i sestrama, koji su me, časti mi, utješili u mojim tripovima da sam ga ugasila zahvaljujući karličnom porođaju.

Za pet, šest puta koliko sam bila na CTG-u, ukupno mi je evidentirana ravno jedna kontrakcija. A i ta je bila „strašna“. Mada nije da ih nemam. Osjećam ih svaki dan, i dosta često, bole već sad ali je to sve daleko od onih bolova kakvi mi mogli krenuti da ćeraju ovo moje dijete napolje. Čak su bile krenule jedan dan da se, čini mi se pojavljuju u nekim redovnim intervalima, ali ne zadugo. Ustvari, sad pokušavam da se sjetim jesam li se radovala ili se bojala tih takvih i sličnih kontrakcija. Čas ovako čas onako.Sad kad ih se sjetim, čini mi se da sam se radovala ali kad malo bolje razmislim, u tim trenucima sam samo boga molila da stanuJ

Bebac me istraumirao par puta, primirio se prilično u odnosu na period do sada, po malo se pomjera i mnogo laganije nego što zna. Mada, i to je jedan od znakova da je vrijeme za razdavanje tu pred nama. Nijesam jedina majka kojoj se čini da u ovom periodu više dovoljno ne osjećaju dijete u stomaku, to je jedna od karakterostika 39. sedmice. Fetus je sada već tako velik da u materici ima veoma malo mjesta. To znači da se ne može više tako micati kako je mogao prije. Ipak je bitno izbrojati bar 10 pokreta dnevno, obično između 8 i 17 sati i u suprotnom se treba obratite doktoru ili porodilištu. Brojim ja revnosno.

U kalendaru trudnoće čitam i da je imunološki sistem fetusa još prilično nezreo, antitijela sada dobija još preko plodove vode, a poslije rođenja će preko majčinog mlijeka. Zato je dojenje tako važna prednost, jer najbolji saputnik za zdrav život dolazi upravo iz majčinih grudi. Zato se vrijedi potruditi, a ja jedva čekam, ali jedva da ponovo doživim taj osjećaj. Prosječan fetus u ovoj sedmici teži 3,3 kilograma, a moj prdavac prema procjenama UZV-a 3,9 (nadam se da UZV pojma nema i da je omanuo i to značajno). Posteljica je teška približno koliko i fetus, a i pupčanik je približno njegove dužine. A ja se ugojila 12 kila, dakle, ipak nije strašno. Doktorica me zagleda prije neki dan, i kaže: Super izgledaš, ništa se nijesi ugojila?! Eto znate što mi je radila sa kilažom, svi ste mi vi svjedoci:)  pitam je ja: A što ste mi glavu otvarali cijelu trudnoću? pa mi ona objasni da je morala da se ne bih opuštila:) Ubiću je…

Moram se pohvaliti i da doživjeh epiphany. Odustadoh od zamaranja sebe i ostalih oko mene pričom o carskom rezu. Toliko mi je doktora reklo da bi to zaista bilo nepotrebno i besptrebno, i da nema nijednog razloga za takvim zahvatom, i stvarno neću pametna da se pravim više. Pravila sam u svojoj glavi razne teorije, kovala svakakve planove, zvala i smarala svakoga života, pričala sa milion duša, i vala nijesam ja pametnija od tolikog naroda koji je, ako ništa drugo, učio tolike godine o toj temi. Dakle, čekam kontrakcije na tri minuta i neće me niko iz kuće izbačiti prije toga. Ni da ću se ođe poroditi:) Samo da mi vodenjak ne pukne ranije, moram da vodim računa da se ne opteretim, jer bih onda morala pravac porodilište. Ali nije do sada nikada, pa dako neće ni ovoga puta. Jeste da za đecom svaki dan potrčim uz stepenice ali i po ravnom ne bih li ih zaustavila u ludilu koje prave, ipak se dobro držim.

Koliko me slude na momente, pomislim – uh jedva čeka da uteknem na koji dan da dušom danem, ali to samo kratko traje, jer ustvari mnogo češće razmišljam o tome koliko ću biti tužna što nećemo biti zajedno…ustvari zbog toga mi je boravak u Kliničkom centru svaki put teži i grozniji, zato što sam daleko od svih mojih nabližih i samo brojim minute kad ću kući doći.

Mada će mi tamo društvo praviti ovaj malo prdavac, iako samo na svaka tri sata, ali izrdžaćemo tih nekoliko dana takav režim koji će nam drugi nametnuti, pa ćemo sve lijepo nadoknaditi kada kući dođemo. Peto ne rađam bez u baby friendly programjuJ Evo ga sad, kao da zna šta radim, ne da me udara i ne da se „šeta“.. Tačno me tjera da završavam, da se konačno opuštim i pobjegnem maloo sa njegovim tatom da se družim da i od njega prikupim maksimum nježnosti i dodira pošto će mi oni tek posebno faliti narednih dana. Da da, opet sam shvatila i tek ću, koliko sam srećna i koliko treba svaki dan da uživam  u svemu što imam, jer tek kad na kratko ostanem bez toga ili sam svjesna da hoću, počinjem da cijenim i vrjednujem takve „sitnice“.

I nijesam završila, porodiću se definitivno do sljedećeg ponedjeljka, ali onda pišem kao što i obećah, iskustvo iz porodilišta. Nećete me se tako lako otarasiti. Biće to Blog o kraju još jedne trudnoće:) Jedva čekam da nas sve iznenadim. I da konačno puštim narod da sanjaju svoje snove, a ne moje porođaje:)