Još sam tu. Dobre su mi prognoze bile, kao u ćup! Neće Mihailovići napolje dok ne pređu koji dan termin za izlazak, pa mogu ja planirati i sama sa sobom dogovarati što god. Gynipral, e vala sam ga se nakljukala i opet se pokazalo da je bilo bespotrebno. I rizična trudnoća, i to kao u ćup 🙂 Prođe 37. sedmica, uđoh u 38. i sad me jeza već podilazi pri svakoj pomisli na riječ na P. Mnoge se žene slušajući me pitaju: Je li ova normalna, što dramu pravi od četvrtog porođaja? A ne, nije normalna, ništa samnom ovih dana nije normalno…

Samo mi je žao što mnoge svoje misli i stanja nijesam zapisivala i snimala. Ako se zna ko pije ko plaća u mojoj glavi. Prošle nedjelje sam išla na carski, ove nedjelje ću prirodnim putem da se porađam,pa opet carskim i tako u krug. Luda Nasta, kako vele Podgoričani? Krenuh čak u traženje kontakata, doktora da ih pitam mogu li doći na carski, i ako se nešto ne dogovorim sa nekim ova dana, eksplodiraću sve me strah. I ja i moja doktorica. Ona ako ne izludi od Kristine Mihailović i njenih trudnoća, neće ni od koga. Mislim da sam je ovoga puta dokusurila. Iako me provocira u fazonu – izgledaš prelijepo, kako ćeš tek u petoj biti lijepa.., mislim da se ugrize za jezik i pomisli: Budeš li još jednom, selim se:)

Tolika je opsesija porođajem u moj glavi da ga sanjam svako malo. I to sanjam po cijelu noć, i kad se probudim sjećam se svakog detalja, ali i najmanjeg. Mada mi se dešavalo i da u prethodnim trudnoćama sanjam porođaje, ali jednom, dva puta u toku cijele. I svaki put sam sanjala savršene, nemoguće porođaje, u kojima me ništa nije boljelo, i sve je išlo bukvalno kao podmazano:) Dobra moja podsvijest, kako vodi računa o meni, mada sam je davno pročitala, pa je ne uzimam više za ozbiljno uopšte. Ova fantazija me podsjeti na sve one žene, koje vjerovatno iz najbolje namjere trudnicama kažu – Ajde to ćeš ti časkom, ništa strašno, malo boli ali prođe brzo i odmah se zaboravi. Kako da ne! Želja će te bit’… 🙂

Glavurdanko i dalje glavurdani, bije čelom ili već kojim dijelom glave. Ni makac više ne može da se mrdne. Čitam da je počeo da vježba disanje i to tako što udiše plodovu vodu. To sam mogla pretpostaviti, jer je se izgleda dobro napije pošto štuca, ne prestaje. A kad krene da bode i raspomami se, svaki put pomislim: Evo ga, krenuo je pud dolje, pa ga bodrim, mazim, usmjeravam.. ali jok. Koliko god me većina pokreta zaista boli, i zna da bude užasno neprijatna, sigurno ću ih se rado sjećati i prepričavati svima.  Sad me samo strah da mu nešto ne može biti zbog ovog naopokog položaja, mislim na to da se neki dio tijela ne namjesti kako ne treba, nego neće valjda, bolje da ne mislim dalje. Pošto se konačno upustih u čitanje i preživanje Googla ovih dana, što sam svo vrijeme odlagala i od njega bježala, saznadoh i da su nekim bebama zbog karličnog porođaja stavljali kasnije nekakve kajševe. Nijesam imala snage da ulazim u detalje.

Ustvari me prokleti Google i sludio. On je za sve kriv 🙂 Što sve nijesam našla o karlično porođaju, uglavnom negativno, svega je tu bilo. Dako se nađe koja žena koja pročita ovaj blog da mi javi kako je kod nje sve prošlo savršeno 🙂 Mada bi mi to bilo dovoljno za pola dana, strah me. Opet bi se vratila glupostima.

Sad sam se već bacila u veliko spremanje, kad već mi već može biti.  Samo preslažem, spremam, prebacam, i u krečenje nas uvalih.. Sve smo pripremili, sredili, kupili, a onda su dvije blesave glave shvatile da nam je soba ipak preblizu dječije i da ga ovo dijete neće oka sklopiti ako bude blizu braće i sestre. Onda prelomismo da ćemo sa drugog sprata na prizemlje da prebacimo sobu. Da naravno, tako mi vazda, najkoplikovanije rješenje ostavimo za kraj i prethodno sva druga isprobamo. I sad krećemo u razmontiranje, montiranje, preslaganje, JOPET.

Doktorica mi je naredila i da šetam, pa i tu aktivnost počeh da upražnjavam nakon pola godine (onu drugu na koju se upražnjavanje odnosi samo sanjam:)) Prepala se da se sad ne ulijenim. A nema šanse, šetala ne šetala, svakako ne stajem i dalje. Samo nešto radim i neđe mlatim. Koliko samo stepenica svaki dan pređem, ništa mi šetnja ne treba. Dobro me posavjetovala najbolja drugarica – što te briga i ako odeš na carski, barem ćeš počinuti sedam dana pošto do sad nijesi 🙂 Što jes jes, malo bih se „odmorila“ ali ne bi mene to dugo držalo. Zato sam i ubijeđena da bih se nakon carskog baš brzo oporavila. Nemam kad za te stvari.

Ne znam hoću li pisati još koji blog, mada ustvari moram bar jođ jedan da opišem onu završnu fazu kad do nje dođem. Oće li to biti narednog ponedjeljka ili onog tamo, e to je pitanje ustvari, ali znam samo da će mi nedostajati, mada ću „dušiti“ barem s vremena na vrijeme i kasnije. Ne smijem ostati dužna detaljan opis porođaja i svega što mu prethodi i nakon njega predstoji, pa makar u dva dijela pisala. Počeću još u porodilištu da ne bih što zaboravila.  U pauzama dok mi bebca ne dovedu. To mi vrijeme inače užasno sporo prolazi. Kad mi donesu bebu svo vrijeme sjedim i čekam kad će proći sljedeća tri sata do narednog susreta. Ni knjiga,ni muzika, ni priča sa ženama iz sobe ništa od toga nije ljepše i interesatnije. Pa me strah ni da ovo pisanje neće biti tako interesantno i lako, jer će misli biti samo na jednom mjestu, ustvari na dva, u boxu i na Zabjelu:)