PIŠE: psihološkinja Marijana Vukićević,Džudo Lino Mozgaonica
Opšte je poznata činjenica da svojim postupcima, roditelji, u velikoj mjeri oblikuju ličnost djeteta. Roditelji se međusobno razlikuju u pogledu odnosa koji sa djecom izgrađuju i metoda kojima pribjegavaju u procesu vaspitanja. U zavisnosti od okolnosti i jedan isti roditelj će ispoljiti ponašanja koja odgovaraju različitim tipovima vaspitnih stavova.
Najčešće ponavljani postupci određuju vaspitni stav roditelja, a sveukupnost uticaja u porodici određuju vaspitnu atmosferu u kojoj dijete odrasta. Postoje brojne teorije i istraživanja kojima se nastojalo utvrditi koje su osnovne odrednice vaspitnih stavova i atmosfere. Prema jednom, opšte prihvaćenom modelu, vaspitnu atmosferu u porodici određuju dvije dimenzije – kontrola (ograničavajući/popustljiv roditelj) i emocionalni odnos (topao/hladan).
Emocionalna toplina, podrška i razumijevanje, nasuprot odbacivanju i hladnoći, dio su dimenzije emocionalnosti. Druga dimenzija se odnosi na zahtjeve i nadzor djece, koja može rezultirati potpunom kontrolom, pa sve do zanemarivanja djeteta. Kombinacijom pomenutih dimenzija, prema jednoj od klasifikacija, vaspitna atmosfera se može opisati kao: hladno-ograničavajuća, toplo-ograničavajuća, toplo-popustljiva i hladno-popustljiva.
Hladno-ograničavajuću vaspitnu atmosferu karakteriše emocionalna hladnoća i visoko izražena kontrola. Otuda visoki zahtjevi prema djeci, insistiranje na pravilima i granicama, nefleksibilnost i odsustvo podrške i topline. Ovakav tip roditelja očekuje da se bespogovorno poštuju njegove naredbe i zahtjevi, a za neizvršavanje zadataka dijete će biti kažnjeno. Odsustvo emocionalne topline umanjuje sposobnost roditelja da odgovori na potrebe djeteta. Neko dijete će odrastanjem u takvoj atmosferi postati nesigurno, dok neko drugo može ispoljiti agresivne oblike ponašanja. U oba slučaja, ponašanje djeteta oblikovano je nezadovoljstvom, uznemirenošću, stalnom potrebom da udovolji zahtjevima roditelja i strahom da u tome neće uspjeti.
Roditelj koji razvija topao odnos prema djetetu, ali pri tom pred njega postavlja visoke ciljeve i djeluje suviše zaštitnički, kreira toplo-ograničavajuću atmosferu. Od djeteta se zahtijeva da se pridržava određenih normi, a pretjeranu brigu dijete nekada može doživjeti kao teret. Vaspitavanjem na ovaj način kod djeteta se može javiti nesigurnost i anksioznost. Ovo dalje može učiniti dijete povučenim, umanjiti nivo njegove kreativnosti i slobode u izražavanju sebe i svojih potencijala.
Toplo-popustljiva atmosfera je podsticajan ambijent za razvoj buduće ličnosti. Djeca su otvorena, njihova ambicioznost se slobodno ispoljava, a kreativnost nije sputana. Razvija se povjerenje prema okruženju, te se često razvijaju u prosocijalne ličnosti. Otuda, dijete koje odrasta u ovakvoj atmosferi biva spremnije da djeluje, inicira, reaguje, a ne da se pasivno pokorava uticajima sa strane. Pri tom je jako važno imati u vidu kako se shvata popustljivost, kako hijerarhija ne bi bila pomjerena i roditelj udovoljavao svakom dječijem prohtjevu.
Četvrti tip vaspitne atmosfere – hladno-popustljiva, određena je niskim emocionalnim investiranjem i niskom kontrolom roditelja nad djetetom. Ovakvi roditelji obično se označavaju kao zanemarujući, usljed nezainteresovanosti za dječije aktivnosti i nepokazivanja ljubavi prema djetetu. Ne postoji zajedničko vrijeme i aktivnosti, djeca su često prepuštena sama sebi, što ih čini nesigurnim. Usljed toga, kod njih se razvija nisko samopoštovanje, što može voditi neprimjerenom, pa čak i problematičnom ponašanju u socijalnim kontaktima.
Jasno je da se kod svakog roditelja prepliću ovi vaspitni stilovi i da priroda situacije često određuje kako će neko odreagovati. Ipak, praksa pokazuje da jedan stil preovlađuje i određuje odnos i ponašanje prema djetetu. Prepoznavanjem i poznavanjem dominantnog stila, roditelj stiče polazište da sa određenim vještinama nastavi, određene u izvjesnoj mjeri prilagodi, ili čak usvoji neke nove kojima će svoje roditeljstvo učiniti kvalitetnijim.
Veoma važnim se pokazuje pitanje usklađenosti vaspitnih stilova partnera koji se brinu o djetetu. Postojanje razlike je prirodno i očekivano, često uslovljeno onim što pojedinac “donosi” iz porodice porijekla. Kada su partneri svjesni razlika, lakše će njima upravljati i neće kod djece izazvati konfuziju. Osim toga, neće im nuditi prostor da “istjeraju svoje po svaku cijenu” obraćajući se roditelju za kog znaju da će popustiti, uprkos zabranama koje dobijaju od strane drugog roditelja. Neusklađenošću u vaspitnim postupcima, roditelji mogu jedan drugom, čak i nesvjesno, podrivati autoritet. Zato su otvorena komunikacija, razmjena i dogovor među roditeljima, bitne odrednice roditeljskog saveza koji će, kao takav, brže i lakše donositi pozitivne rezultate u zadacima roditeljstva.
