Sustiže me Angelina Jolie, ako je vjerovati najnovijim vijestima kojima nas mediji smaraju svako malo, a tiču se njenog i života Brad Pitta. Četiri komada dakle, i još tri usvojena, a sve sama sa životnim partnerom oko njih radi 🙂 A mene pitaju odakle mi energija, za četvoro i posao i nevladinu organizaciju, i bez kućne pomoćnice? Kad može Angelina sve sama bez dadilje i pomoćnice sa sedmoro, smijem li se ja žaliti.

Slušla sam joj životnog partnera (obožavam ovaj izraz koji sam neđe prije par godina čula od jedne naše javne ličnosti dok je govorila o svom momku koji i nije baš momak po godinama) u nekon televizijskoj emisiji kako priča o tome koliko se njih dvoje opučiše oko sedmoro đece, niko im ne pomaže. Mrtav ozbljan, mada mu niko nije povjerovao i ne bi pa i da je pet puta ljepši nego što je. A ja u 23 sedmici četvrte trudnoće čistim, perem peglam, idem na posao, sa đecom se bakćem, ne znam što više što ne radim, i nešto se žalim kako me boli stomak. I muža mi pomaže i majka mi pomaže, i opet mi nešto fali. E neću vala više zucnuti ni riječi 🙂

Stisnuo stomak, nema zezanja evo dva dana, moram u horizontalu neko vrijeme. Svašta me spopalo, i nekakva probadanja, i menstrualni bolovi i kontrakcije. Ali moram da priznam da se opet na momente zapitam jesu li u pitanju kontrakcije ili se beba namješta. Nije me odavno ništa žigalo ovako, moralo je malo, to pred odlazak kod doktorice, da mi malo glavu pročačka. Nego neću prijavljivati puno toga, bolje da ćutim jer će mi opet prijetiti bolnicom. A tamo ne bih poželjela nikome duže od dva dana, i to je puno.

Sa puno ljudi sam ove sedmice pričala na temu porodilišta Kliničkog centra, i sa nadležnim i nenadležnim, a najviše sa pacijentkinjama odnosno forumašicama sa portala. Mnogo sam srećna što je puno njih podijelilo svoja iskustva javno jer mislim da je to prvi korak u rješavanju i mijenjanju, barem nekih osnovnih stvari koje  su tamo svakodnevne. Sve mi je jasno, i da se nema para, i da je porodilište staro, i da ga treba renovirati ili izgraditi jovo na novo, i da su plate male, ali nije mi jasno da, na primjer, nema čiviluka u kupatilu gdje žena dođe da se tušira pa ne može ostaviti ništa od robe koju sa sobom ponese, ni da nema daske za wc šolju, ni da nema stalno tople vode, da postoje samo dva toaleta na toliko žena i soba, da se posteljina ne može zamijeniti kad se uprlja, a svi znamo kako se tamo lako može uprljati. Sve su to neke sitnice, ali ipak previše krupne stvari da bi se žene pored svega ostalog sa čim se tamo suočavaju, morale bakćati i time, posebno jer se tako nešto rješava za dva minuta.

A o ljubaznosti, normalnom pristupu bez bečenja i brecanja, priči o malim platama i ophođenju prema pacijentima kao da su oni za to krivi, tek da ne govorim. Ali to su neke stvari kojima se mora ozbiljnije pristupiti. Mada i pacijentkinje su krive, donekle. Svi ih nešto čašćavano, svi neke veze hvatamo ne bi li nas ko tamo pogledao kako treba, a zašto? Zašto pare da im dajemo, oni primaju plate, rade svoj posao, uglavnom bio mogli mnogo bolje, i još treba da ih častimo.

Odlučila sam da kad odem u maju kupim za cijeli euro ili manje koju zakačku da imam đe peškir, spavaćicu i veš zakačiti kad odem da se tuširam – eto to će biti moj doprinos 🙂 Neće, neće, obećala sam da ću se aktivnije pozabaviti podrškom civilnog sektora tom segmentu zdravstva, i tako će i biti. Vrlo brzo.

Nego, da se vratim ja mom stomaku i bolovima koji me snalaže evo par dana. Moram doktorici prijaviti i neki čudni bol koji osjećam svako malo, mada mislim da je od širenja stoti put. Najčešće sa lijeve strane, bockanje neprijatno, koje traje baš dugo po desetak minuta, dok ne nađem položaj neki koji odgovara. A ni beba mi me pomaže, ne prestaje, samo se obrće, skače, gura mi bešiku svom snagom i sve okolne organe. U dva ujutru pijem Gynipral, i kad se probudim osjećam je kako skakuće. Sad je već stalno aktivna i kad sjedim i kad stojim i kad ležim, odmaram ili nešto radim sig. Mora da je zato što već sad počinje da reaguje na muziku. A i usko joj je sigurno.  Sad bi trebalo da ima oko pola kila. Štruca hljeba:)

Bebe koja se rode u 23 sedmici već imaju šanse da prežive, ali na žalost ne prevelike, jer pluća još niuesu dovoljno razvijena. Vjerovatnost preživljavanja zavisi od trenutne težine ploda. Što je ona veća, veće su i šanse da plod preživi. Naravno da je u pitanju preživljavanje pod posebnim uslovima i uz intenzivnu zdravstvenu njegu. Baš sam gledala na tv-u priloge o bebi koja je prije nekoliko mjeseci rođena u 24. sedmici trudnoće jer je majka imala visok pritisak i problem sa posteljicom. Mjesecima je bila u inkubatoru i mrvica koja je imala nepunih 300 grama razvija se normalno koliko su doktori za sada mogli da prokljuve, ali će je pratiti narednih šest godina zbog dugog boravka u inkubatoru. To je borac!

Moj bebac je i dalje u fazi brzog dobijanja na težini. U ovom periodu su bebi nokti već skoro do kraja razvijeni, a lanugo dlačice koje prekrivaju čitavo tijelo tamne. Koža koja je još skoro prozirna postaje roza odnosno crvenkasta. Plod izgleda prilično »zgužvan« odnosno naboran, poput starca, jer se pod kožom još nije sakupilo dovoljno masnoće koja bi popunila prostor. Mršavica mala, ali porašće do maja nadam se taman koliko treba. Takav je bio najmlađi Mihailović kad se rodio, sav zboran i mršav, kao pile. Najmanji od svih, svega 3400 grama. Ali je brzo to nadoknadio. Nijesmo ga poslije mogli nositi dugo koliko je bio trutkast. I on je bio vjerovatno sav strunjen kad je izašao i shvatio đe je došao, tako da ni ne mogu da pretpostavim koliko će se ova beba zabezeknuti već prvih dana kad dođe kući.

Jedva čekam taj susret cijele ekipe, šestočlane:) Svaki dan me pitaju: Majko, je li beba porasla, da je izvadiš više:) Baš se raduju, a ni ne znaju da će se već za godinu svađati pola na pola i živce kidati još jednom članu i on njima. U tome je je cijela draž, zar ne:) Zaista će se moći primijeniti ona narodna: Ko preživi pričaće:)