Zaboravnost je jedno od glavnih obilježja trudnoće, a moje trudnoće zaboravnost i “obezglavljenost”. Ne da na momente ne znam što sam htjela i što pričam, nego što vrlo često ni ne znam što radim. Jedan sam cijeli dan provela u tuđoj jakni, koja je slična sa mojom jedino po tome što je perjana, a i slala sam bleskaste mailove na pogrešne adrese sa ubjeđenjem da ih šaljem sestri. Sreća pa imam stomak da se pravdam ludilom koje me spopalo.

Baš mi je bila aktivna i lijepa ova 19.sedmica. Na njenom samom kraju smo završili najvažniji zadatak u posljednjih mjesec dana – zajedničku novogodišnju proslavu djece roditelja okupljenih na portalu i u udruženju Roditelji. Sad mi je laknulo, jer je to bio prvi takav događaj u našoj organizaciji, mada baš nema prave pauze poslije toga, jer se puno toga sprema i kuva kod nas. Malo sam se umorila moram da priznam, možda i više nego što bih smjela, ali nije strašno i nije nepopravljivo. Beba me bila malo zabrinula jer se slabo oglašavala ali je izgleda i njoj čudno bilo sve što se oko je nje dešavalo, pa je skontala da je bolje da »ćuti«. Nadam se da je i dalje sve super, kao što je i bilo kada smo posjetili doktoricu da nam kaže kako rastemo i razvijamo se.

Više od dva dana me držala euforija nakon posjete ginekologu, na redovan pregled u petom mjesecu. U toku samog ultrazvuka mi je došlo bilo da plaćem od sreće, dok mi je doktorica pokazivala kakvo predvino i najljepše stvorenje nosim u sebi. Skače, gica se, češe, lupka, stadardno aktivno kao i do sada, razvija se savršeno i napreduje baš kako treba. UZV, mada su to samo procjene, nam je pokazao da je težina oko 300 i nešto grama… Mrva mala. I prste na nogama smo sve izbrojali, sve smo ih detaljno i lijepo vidjeli,i lice i oči i sve što treba. Opet sena momente zabrinem kako li je bebi tamo unutra samnom ponekada na momente ludom, i da li joj uopšte prija, smetm li joj, mučim  li je čime? Posebno u onim trenucima kada me njena braća i sestra potpuno izlude, a takvih je u posljednje vrijeme zaista puno. Onda se počnem i oko toga nervirati, jer ne umijem da zaustavim nervozu, jer ne umijem sa njima da komunuciram kako bi trebalo, pa se iznerviram još jednu turu i tako u krug. Uh, stvarno imam momenata…

Trudnički kalendar me obavijestio već prvog dana 19. sedmice da je period nevjerojatnog rasta i dobijanja na težini nastavljen. Saznala sam da se kod djevojčica u ovom periodu u jajnicima javljaju već primitivne jajne ćelije. Lanugo, nježne dlačice, “zaposijedaju” čitavo tijelo fetusa. Dlačice će ostati na tijelu skoro do rođenja, a kod neke novorođenčadi se mogu uočiti I nakon porođajja, prije svega na ušima i na licu. Kad se sjetim najstarijeg sina, bio je dlakav dugo dugo nakon rođenja, po leđima posebno.

Na koži bebe se počeo javljati i »vernix«, sirasti sloj koji štiti kožu od uticaja tečnosti u kojoj pliva. On pomaže koži da ne bude smežurana zbog dugog boravka u vodi. Ma priroda je sve lijepo osmislila i skockala, do savršenstva.  I posteljica se razvija i raste, a plodu nudi sve potrebne sastojke za dalji rast i razvoj. Zdrava i redovna ishrana je zbog toga veoma važna kako bi beba dobijala sve što joj je potrebno. Stvarno se trudim da i taj cilj ispunim iako mi to nivo hemoglobin ne bi baš mogao to potvrditi. Spremila sam i počela da pijem sok koji ga brzinski uspjeva podići, tako da se nadam rezultatima već pred naredni pregled.

Što se kilograma tiče, sva moja priča je bila uzaludJ Ko zna kako sam se mjerila i što sam radila. Ipak se nijesam popravila 6 kilograma nego 4 u toku ovih pet mjeseci. To je čak za cijeli jedan kilogram manje nego što mi je doktorica savjetovala pa smo obje bile veoma srećne kada smo spoznale tu radosnu činjenicu-.Eto takva je meni svaka nervoza, zaludni posao, ali ajde.

Uporno zaboravljam one proklete vitamine da pijem. Zaboravljala bih ja i Gynipral vjerovatno nego mi je alarm na telefonu podešen. Ali i sa tim imam komplikacija. Pišti on, sve nas po kući izludi, neko od djece ili ja ga isključim samo da ga ne slušam, pa ne popijem onda tabletu nego mi nešto drugo zaokupi pažnju i poslije šanse nema da mogu da se sjetim jesam li je progutala ili ne. Kažem ja, luda glava.

Sjetih se kako sam se pribojavala da će mi Gynipral podići krvni pritisak, jer ubrzava rad srca, pa još u kombinaciji sa, inače pojačanim pumpanjem veće količine krvi… Iz ordinacije me nijesu pustili tog dana kada sam bila na pregled jer mi je pritisak bio 90/60. Ja sva srećna jer je nizak, a oni se smeli oko mene. Dok sam ih ubijedila da mi je dobro i da se super osjećam, prošlo je 15 minuta. Dobih savjet da dan počinjem slanim doručkom da bih ga odmah u startu malo podigla, kako bih izbjegla glavobolje. Mada nijesam ja baš nešto orna za slane zalogaje a oči otvorim, više volim slatko. Inače svako jutro sada prvo popijem pola šoljice kafe ovog soka koji pravim za bolji hemoglobin, pa onda kivi, prezalogajim nešto i popijem kafu. Baš mi to lijepo prija.

Šta sam još pročitala u kalendaru da je karakteristično za ovaj trudnički period? E da, nešto što me i dalje muči – lišajevi i one male crvene tačkice koje užasno svrbe. Još su tu, i nikako da prođu, maži ne maži, više ni ne znam čime sve. Pročitah da se posebno vole pojaviti na dijelovima gdje se koža rasteže, znači na stomaku, grudima i nogama, a kod mene ispod vrata, onaj gornji dio grudnog koša koji se vala baš i ne rasteže. Češala bih se do beskonačnosti, ne znam šta više da probam. Kažu proći će kad rodim bebuJ Sitnica, još samo četiri mjeseca.

Bio je ovo najkraći trudnički kalendar koji sam do sada dobila za ovih 19. sedmica. I najmanje interesantna ako ćemo pravo. Izgleda će ovo biti i najkraći blog o trudnoći koji sam do sada napisala,jer moram da se bavim nekim vrlo ozbiljnim stvarima koje su me zaokupile u posljednje vrijeme. Pokušavamo da sa udruženjem i portalom pomognemo koliko možemo nekim ljudima u Crnoj Gori kojima je potrebna naša podrška, a koji su isto tako roditelji i muče ih iste ali i mnogo veće brige. Sa Bankom hrane smo uspostavili nedavno kontakt, i ponudili su nam pakete hrane za nekoliko porodica širom Crne Gore koje naši članovi i posjetioci budu identifikovali kao porodice kojima je potrebna podrška u tom dijelu. Osim toga priključili smo se i akciji televizije Vijesti da se pomogne samohranoj majci Veri Babović sa dvoje djece, kod koje sam juče bila i još ću sigurno puno puta. Ljuta sam bila često na sebe, i na cijelo društvo jer ne radimo dovoljno da se pomogne onim ljudima kojima je u određenom periodu života pomoć i podrška potrebna, a onda sam shvatila da je uloga pojedinca ustvari ključna jer se ne mora ni na koga čekati. Zato više neću ni da čekam, ni kada je to ni kada je bilo koji segment mog života u pitanju.