Da ponovimo, ne radi se o “ispravnom” i “pogrešnom”; ne radi se o tome je li ispravno ili pogrešno zaključavati djecu na 3 sata dnevno. Radi se o uočavanju signala koje nam djeca šalju i njihovom ozbiljnom shvatanju pa i kada to podrazumijeva promjenu uobičajene prakse odraslih koju su smatrali ispravnom na osnovu svog vlastitog vaspitanja ili obrazovanja i onda kada svi oko nas postupaju isto.

Fizičko zlostavljanje povreda je svačijeg integriteta – uključujući i djecu. To važi i onda, kada to nazivamo “jedinim rješenjem”, “malo batina”, “pravom na fizičko kažnjavanje” itd. Već čitav niz eufemizama govori o tome, kako to izbjegavamo zvati čistim nasiljem, čime potvrđujemo da smo potpuno svjesni greške.

Uprkos tome, spremni smo da opravdavamo nasilje baš kao što i ona mlada majka opravdava zaključavanje djece. “I ja sam, kao dijete, dobila nekoliko puta dobre batine kad sam ih zaslužila i to mi nije nimalo naudilo.” Kao i “To je djelotvorno! Kada djeca naprave nešto što ne bi smjeli, trebate ih samo jako i često udariti pa to više neće činiti!”

Argument da je to “djelotvorno” uobičajen je, ne samo za odnose između roditelja i djece, već i među onima, profesionalno zaduženima za vaspitanje i ponašanje. Po mom mišljenju, krajnje je vrijeme da se time prestanemo služiti kao glavnim argumentom i to iz dva razloga.

–          Prije svega, danas već toliko znamo o sposobnosti i spremnosti djece (i odraslih) na saradnju da taj argument više i ne vrijedi.

–         Drugo, toliko znamo o dugotrajnim posljedicama nasilja da je, jednostavno, neetično opravdavati njegovu primjenu kratkotrajnim, površnim učincima.

Smatram da je vrijeme početi postavljati manje primitivna pitanja o tome što činimo jedni drugima, bez obzira nazivali to vaspitanjem, pedagogijom ili terapijom. Nije dovoljno moći tvrditi da je nešto “djelotvorno”. Moramo ispitati zašto i kako. Kakva je ljudska i međuljudska cijena koju mi, djeca, klijenti, pacijenti i ostali članovi društva moramo platiti za nešto što samo na površini izgleda kao uspjeh? Ako je cijena žrtvovanje integriteta jedne strane kako bi se zadovoljila druga, onda je cijena previsoka. To je jednostavno i civilizacijski neetično.

Problem je, međutim, u tome da je “sve djelotvorno” i, što se više od jedne strane zahtijeva odustajanje od integriteta, to je stvar djelotvornija. Zbog toga šestogodišnja žrtva incesta u trinaestoj godini liči na zavodljivu Lolitu. Zbog toga djeca u Japanu počinjaju samoubistvo jer su u panici zbog svojih školskih rezultata. Zbog toga novopečene religijske sekte imaju takav odaziv. Zbog toga desetine hiljada ljudi plaču kad umre Staljin ili Tito. Zbog toga patrijarhalno nastrojeni očevi i bake željni vlasti mogu živjeti u iluziji da iza njih stoji cijela porodica dok, u stvari, oni imaju porodicu pod nogama.

U prošlosti, kada smo još vjerovali da se djeca rađaju kao nekompetentna polu-bića, bilo je moguće opravdati povredu njihovog integriteta. Odrasli su imali moć, a to je uključivalo i moć tumačenja i opisivanja stvarnosti.

Podrazumijevalo se da znaju što je za djecu najbolje. Znali su što djeci treba da bi se razvijala i postala pravim ljudima.

– “Shvatićeš vrijednost toga kad odrasteš!”

– “To je za tvoje vlastito dobro!”

– “Jednoga ćeš mi dana za to biti zahvalan!”

– “Mene to više boli nego tebe!”

Ovo su samo neke od klasičnih tvrdnji uz povrede dječjeg i adolascentskog integriteta. Kada ove izjave tumačimo sa saosjećanjem i razumijevanjem, one nam otkrivaju i nelagodu odraslih zbog njihovih postupaka, ali i društvenu neophodnost takvog postupanja.

Ali danas znamo više. Znamo da su djeca kompetentna:

– Djeca umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta.

– Djeca su od rođenja društvena bića.

– Djeca kompetentno sarađuju sa svakom vrstom ponašanja odraslih, bilo da je ono konstruktivno ili destruktivno po njihov život.

– Dječje verbalne i neverbalne povratne informacije sadrže, uz ostalo, kompetentne pokazatelje povezane sa prirodom emocionalnih i egzistencijalnih dilema kroz koje prolaze njihovi roditelji.

Moje mi iskustvo govori da je mnogo više roditelja, nego što se obično vjeruje, spremno slušati i učiti, ali to, naravno, od nas zahtijeva (od stručnjaka, komšija, članova porodice, partnera itd.) da ih ne dočekujemo s pridikama, s istim onakvim optužbama, ne videći njihovu kompetentnost, kao što oni čine svojoj djeci. Moramo biti spremni prići im s istim onakvim ličnim i ljudskim vrijednostima s kakvima želimo da oni prilaze svojoj djeci, tj. s primijenjenom, civilizacijskom etikom! Oni trpe jednako kao i njihova djeca, samo duže.

Izvor: knjiga „Vaše kompetentno dijete“, autora

Pages: 1 2