PIŠE: Jesper Juul, porodični terapeut
Riječ “integritet” neka je vrsta naslova ili zajedničkog pojma za djetetovo fizičko i psihološko postojanje: individualnost, granice, nepovrjedljivost, karakter, “ja”, identitet itd.
Djeca su, u cjelini, bespomoćna u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje. To, međutim, ne znači da su ona generalno nekompetentna – ona mogu, u stvari, u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite granice – ali znači da često spremno zanemaruju obzire prema sebi kako bi sarađivala sa svojim roditeljima.
Jedan dio problema u vezi s djecom je njihovo generalno autodestruktivno reagovanje na povrede. Kada roditelji, bilo svjesno ili nesvjesno, povrijede dječji integritet uvijek na isti način i u redovnim vremenskim periodima, djeca ne dolaze do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Oni zaključuju da su oni učinili nešto nevaljalo! Gube svoj osjećaj samosvijesti i gomilaju u sebi osjećaj krivice.
Djeca su uvijek umjela dati odraslima na znanje da su im povrijedili integritet, no njihova se kompetentnost često zanemaruje, potiskuje i pogrešno shvata. Kada sam ja bio dijete, roditeljima i učiteljima bilo je sasvim normalno da je djecu moguće “popravljati” govoreći im kako su “pogriješili”. Vjerovali su da će djeca postati “dobra” samo ako im kažete dovoljno uvjerljivim tonom i odgovarajućim izrazom lica kako su “nevaljala”.
Reći djeci da su kriva, čista je povreda njihovog integriteta. Djeca su to oduvijek pokušavala reći odraslima putem jasne, nedvosmislene neverbalne komunikacije: u njihovim očima bile su suze/ili bol, pogledali bi, na trenutak u odraslog pa, ukoliko njihova poruka nije bila shvaćena, ukočili bi se, spustili pogled na zemlju a glavicu na grudi. Sasvim jasna poruka kojoj samo nedostaju riječi: Ti mi nanosiš bol!” – da bi bila potpuna.
U početku, riječi nijesu manjkale, no naišle su na odbijanje poput: “Ćuti, sad ja govorim!” Jezik tijela pogrešno se tumačio kao inat i dočekivan je riječima: “Gledaj me kad ti govorim!”. Tako su roditelji onda, a i danas, zadovoljavali spoljni društveni ideal: “Nije uopšte važno da li te ono što ja kažem boli – a ako je tako, barem ćeš bolje zapamtiti! Ono što je puno važnije je da se naučiš pravoj pristojnosti, što znači gledati osobu koja ti nešto govori u oči!” Ukoliko to nije postizalo željeni učinak, odrasla osoba bi zgrabila dijete za bradu i silom mu podigla glavicu, a tada je preostajao samo jedan način obrane: spušten pogled koji bi izluđivao većinu roditelja do upotrebe fizičkog nasilja ili osamljivanja djeteta dok ne popusti.
Ova gotovo svakidašnja pojava, ozbiljna je povreda djetetovog integriteta s doživotnim posljedicama. Ona ne ostavlja posljedice samo na trajan kvalitet djetetovog života već i na trajan kvaliteta odnosa između roditelja i djeteta. Činjenica da je ovakva praksa bila uobičajenom u Danskoj prije trideset ili četrdeset godina i još uvijek se, u mnogim zemljama, primjenjuje kao nešto savim normalno i prihvatljivo, zahvaljuje dvjema stvarima: Prvo, to je nešto što su radili svi roditelji pa je, stoga, samo po sebi razumljivo. Drugo, i puno važnije za ovaj kontekst, je činjenica da djeca sarađuju!
Ono isto dijete, koje je otjerano iz sobe ili na spavanje bez večere, kako bi se urazumilo, možemo, dva sata kasnije, ili sljedećeg jutra, vidjeti u prividno savršenom skladu s roditeljima. S ocem igra fudbal, mazi se s majkom ili trčkara po dvorištu igrajući se s ostalom djecom. Možda se izviniti roditeljima, a možda su njegovi roditelji preduzeli inicijativu riječima: “Hoćemo li sada sve zaboraviti i opet biti dobri prijatelji?” Dijete nije bijesno na svoje roditelje i ne odnosi se prema njima nimalo više kritički nego prije. Ali je ono, zato, izgubilo još malo više svoje samosvijesti, izgubilo je još jedan mali dio sebe, a postalo malo više onakvim, kakvim ga žele njegovi roditelji. Ali, poput sve ostale djece, ono voli svoje roditelje bezuslovno i spremno je da bude onakvo kakvo oni hoće, gotovo ne obzirući se na cijenu. Ono je tako uvjereno da su roditelji u pravu, a ono da je nevaljalo, da će, najvjerovatnije, potisnuti bol i poniženje, a dvadeset godina kasnije radiće to isto svom sinu.
Sposobnost djece za saradnju često se uzima za podršku teoriji da je neka određena vaspitna metoda baš ona “prava”, ili da djeci neće “naškoditi” ono čemu ih izlažu odrasli.
Primjer:
Jedna mlada majka nikako nije uspijevala izaći na kraj s dužnostima koje su je kod kuće čekale poslije posla. Nije živjela s ocem svoje djece pa je sama morala obavljati pranje veša, čuvati djecu staru 3 i 5 godina, pospremati kuću, pripremati hranu, okopavati vrt itd. Rješavala je to zaključavanjem djece u sobu na nekoliko sati svakog dana, dok bi ona obavljala kućne poslove. Vaspitači u vrtiću primijetili su da je oboje djece pomalo pasivno, da izgledaju tužno i potišteno. Jedna od vaspitačica porazgovarala je s njima, a oni su joj povjerili da im jako smeta to što ih majka zaključava. U kasnijem razgovoru, majka je otvoreno priznala vaspitačici svoju metodu i branila je pomoću dva argumenta: kao prvo, i njena majka je to isto činila njoj pa joj nije ništa naudilo i, drugo, ona je čula djecu kako se igraju i pričaju svaki put kada bi prolazila pored zaključane sobe. Mislila je da su djeca zadovoljna, a ona su, zapravo, samo sarađivala.
Pages: 1 2
