PIŠE: Marijana BOJANIĆ

Pogled preko ograde većine podgoričkih školskih dvorišta deprimira. Puno smeća, malo sportskih terena, još manje zelenila, premalo utiska da se iza sive ograde odvijaju djetinjstva naše djece. Prve ljubavi, velika i mala saznanja, drugarstva za cijeli život…. Rastu tamo naša djeca.  Naše, kako vole svi da kažu, najveće blago…

Pomnijim posmatranjem shvatićemo da smo, kao pravi veliki domaćini i domodržnice, smjestili vlastitu djecu u siva i otužna zdanja koja, da nema dječje graje, ne bi ni ličila na škole. Čast izuzecima – školama čije se uprave lavovski bore sa državnom nebrigom o obrazovanju!

No, to je spoljašnjost. Izgled, znamo, zna da zavara. Dešava se, eto, da je unutra – još gore. Prvo smo čuli kako je nastavnik italijanskog u školi u centru Glavnog nam grada poslao đaka u ćošak pa ga ostali drugari zasuli kišom raznog đačkog pribora. Nastavnik se izvinio, dao otkaz, i otišao iz škole u kojoj je, ionako, bio samo privremeno angažovan. Tako je riješena stvar. Makar naizgled.

No, nije prošlo ni nekoliko dana eto novog abera iz škole. Ovoga puta u pitanju je ona na Koniku. Tamo je nastavnica matematike šamarala i vukla za kosu svog đaka. Razredna mu bila. Protiv nje je pokrenut disciplinski postupak. I tu se, za sada zatvorio, krug ove priče. No, ono što je meni najinteresantnije, ako ovdje išta može biti interesantno, je činjenica da je grupa roditelja đaka iste razredne  potpisala otvoreno pismo, koje je i objavljeno u medijima. Uzeli ljudi, da brane razrednu svoje djece. Legitimno. Ali do jedne ure.

Oni tvrde da je događaj “prenapumpan” i da “ oni i njihova djeca smatraju da ničije dijete nije bilo do te mjere maltretirano ni batinano da bi taj događaj uzeo toliko maha”.  Strašno.  Dakle, roditelji djece iz odjeljenja tučenog dječaka ne opovrgavaju da su pale batine. NE, oni tvrde da je to premalo batina za toliku pompu. Kako su to izvagali – ne znam. I ko to ima licencu da mjeri količinu dječjeg bola i poniženja koje djeca doživljavaju dok ih nastavnik čupa ili čupka pred drugarima? Dakle, druga njihove djece su zapravo išamarali i čupali njegovi roditelji prijavljujući slučaj, a onda su mu pridali tri vruće uz uši i mediji, beskrupulozni, objavljujući, jelte, kako je neko dijete imalo tamo neke vaspitne mjere. Za sve je kriva javnost!

Roditelji u reagovanju navode da je taj događaj u javnosti predstavljen na mnogo ružniji način nego što je u stvari izgledao, te su i njihova djeca bila ljuta i razočarana zbog takvog predstavljanja njihovog razrednog starješine. Aman ljudi.  Ima još:  “Razredni starješina mora omogućiti normalno odvijanje nastave kako sebi, tako i drugim nastavnicima, što je ponekad nemoguće postići od pojedine djece. To su sve odgovornosti koje razredna nosi na svojim plećima, a na postignute rezultate ponekad zaboravljamo. Zaboravljamo i na to da smo mi roditelji dužni da bolje vaspitavamo svoju djecu. Sve je to drugovi očevi i drugarice mame tačno. Ali batinama se ne zavodi red. Škola je mjesto za učenje i vaspitavanje. Pa ko ne umije sa djecom ima i drugih poslova po gradu.

I još nešto – svima, izgleda, treba kalendar. Kao podsjetnik da je  21. vijek i da roditelji treba da dižu glas protiv tuče kao vaspitne mjere u školama. Protiv bilo koje vrste maltretiranja. A ne. Mi smo oguglali na nasilje.

Prije nekoliko dana sam išla u školu po starijeg sina. To što je dvorište zatrpano smećem, valjda se podrazumijeva i nema ni vajde pominjati. Ispred ulaznih vrata stajao je jedan nastavnik. Polijepa grupa majki je bila tu, čekala djecu. Malo podalje su se tukla dva dječaka. Veliki posa’, rekli bi Podgoricani. Nastavnik je viknuo: “Alo, nekaaa” i vratio se u školu. Grupa majki je kroz dim cigareta konstatovala o kojoj se djeci radi i nastavila da razmijenjuje novotarije.

Krenula sam da razdvajam zajapurene djecake. Čudno su me pogledali. Onako, iskosa. Kao da im nije jasno šta ja sad tu hoću.

Djeca su takva kakvim smo ih mi vaspitali. Djeca su takva kakve smo im mi škole sagradili, i na kakva dvorišta poslali, i kakve im knjige dali da čitaju, i kakvu ih hranu naučili da jedu, i kakav rječnik im dali da imaju… Djeca nisu po zasluzi dobila, no slučajno se rodila da žive u baš ovakvom društvu koje ne mari mnogog za njih i u kojem može da digne ruku na njih čak i onaj kome su povjereni da ih uči i vaspitava.

I pitanje je – koliko je nasilja u učionicama. Koliko je tuča na hodnicima i po dvorištima škola. Koliko je suza i poniženja u dječjim srcima sabijeno za koje nikada nikome nisu rekli, ili koje im roditelji u strahu od ko zna čega – ne daju da izbace iz sebe. Koliko je vike, koliko nervoze, koliko, koliko, koliko… Znam da je nastavnicima teško, da rade u lošim uslovima, da su male plate. Pretpostavljam da se većina pridržava kodeksa i pravila. Ali i da ne diže glas protiv onih koji to ne čine. Niti to rade inspekcije, uprave škola, ministarstvo…

Kada se pitate da li je u redu da se djeca bezočno mlate međusobno, ili da ih nastavnici vuku za kosu i šamaraju – samo pogledajte na kalendar i ponavljajte u sebi – ovo je 21. vijek. Ako pomislite – da su i vas tukli i kući, i ispred zgrade, i u školi “pa vam, eto, ništa ne bi od tolikog batinanja” zavucite ruku u džep, osvrnite se oko sebe i pomislite koliko danas imate stvari, a koje nekada nisu ni postojale. Možete li danas da živite bez tri mobilna, skajpa, facebooka, tople vode u kupatilu i klime i u stanu i u kolima – kad uzavri Podgorica? Ne možete? Naravno da ne. Zato što je ovo 21.vijek i točak civilizacije se okreće. Batine i opravdanja za njih zaključajte i bacite tamo gdje ste bacili sve one stare aparate koje više ne koristite. Niti vam pada na pamet da ih čuvate. One nisu tekovina 21.vijeka.