Da li vi izgovarate rečenicu: »U moje vrijeme nijesam ni znao da pubertet postoji, pa šta mi fali«? Vi ste, jednostavno, zaboravili.
Zaboravili ste koliko je teško ići u školu svakog dana, zaljubljivati se, nervirati se, imati tremu, odolijevati iskušenjima vršnjaka (od onoga da zajedno pobjegnu sa časa, do toga da popiju koje pivo više), a u isto vrijeme imati i strašnu potrebu da se bude prihvaćen od strane tih istih vršnjaka. Zaboravljanju puberteta je doprinijelo i to što je ovaj period karakterističan po obilju nejasnih informacija, haotičnim uzburkanim emocijama, brojnim nedoumicama. Jednom kad prođe, osim određenog osjećaja mučnine, većina i ne pamti nešto konkretno.
Osim toga, svako vrijeme donosi neke specifičnosti, pa i pubertet vaše djece nikako ne može da se poredi sa vašim, a još manje sa vremenom njihovih baba i djedova. Djeca današnjice sve ranije ulaze u pubertet. Tako kod pojedinih mališana, već sa devet ili deset godina mogu da se primijete prvi simptomi. Za djevojčice je uobičajen ulazak u pubertet oko 12 godine, a za dječake godinu kasnije. Zavšava se oko 15 ili 16 godine, u zavisnosti od pola.
Promjene u pubertetu se dešavaju na dva kolosjeka:
- Fizičke promjene (glas, crte lica, ubrzan rast, maljavost…)
Djeca fizički sve više liče na odraske osobe, sa sve izraženijim karakteristikama sopstvenog pola. Koliko god te promjene doživljavala dramatično, olakšavajuća je okolnost što vide da se one dešavaju i njihovim vršnjavima. Pomaže i to što osjećaju blagonaklonu reakciju svoje odrasle okoline, koja im na različite (verbalne ili neverbalne) načine poručuje: u redu je to kako se mijenjaš, rasteš – ti odrastaš.
- Unutrašnje promjene (prije svega emotivne)
Pubertet je vrijeme velikih nedoumica, stalnog samoanaliziranja, traženja sopstevnog identiteta, čestog neslaganja sa okolinom, vrijeme naglih skokova u raspoloženju, izrazitih potreba da se bude drugačiji.
Unutrašnji vulkan emocija, pitanja, dilema, razmišljanja je izrazito jak. To je vijeme traženja odgovora na pitanja: ko sam, šta je moj smisao, kakav je svijet u kojem živim…kada se mnogo samuje, mnogo tuguje, mnogo plače. Istovremeno, možda je naizraženija potreba da dijete ne bude samo, da bude shvaćeno.
