Osam odsto od 13 hiljada djece, koja su učestvovala u istraživanju Zavoda za školstvo, ne osjeća se sigurno u školi zbog vršnjačkog nasilja, odnosno trpi neki oblik psihološke štete. Od tog broja 6,3 % đaka osjeća neprijatnost, a 1,9 % ima strah od škole.
Prema rezultatima istraživanje koje je sprovedeno na uzorku od 12.021 učenika/učenica, od kojih 7.347 pohađa osnovne škole, od početka ove školske godine do trenutka ispitivanja 43 % đaka je u svojim školama svjedočilo nasilju, a 17 % njih je doživjelo makar jedan akt nasilja, odnosno bio je žrtva.
Prema podacima UNICEF-a za 2022. godinu procenat učenika koji su bar jednom bili izloženi školskom nasilju u posljednjih nekoliko mjeseci za region iznosi između 18 i 25 procenata.
“Specifična procjena rasprostranjenosti nasilja u školi podrazumijeva da se učeniku ponudi lista mogućih oblika nasilja, a da on registruje one oblike koje je doživio. Prema tom kriterijumu od početka ove školske godine 25.5 odsto anketirane djece bili su žrtve nasilja”, navodi se u rezultatioma istraživanja.
Zavod: Nasilje u školi nije masovna pojava
Prema zaključcima Zavoda za školstvo, nasilje u školi nije masovna i nasumična pojava gdje svako zlostavlja svakog. Radi se, kako objašnjavaju, o tome da jedan manji broj učenika zlostavlja druge učenike ( to je 2,7 % nasilnika, 4 % učenika koji su i žrtve i nasilnici, 13 % učenika koji su samo žrtve i 76 % učenika koji nisu ni žrtve ni nasilnici).
“Uloga nasilnika i uloga žrtve su stabilne (u našem istraživanju 65 odsto učenika koji su bili žrtva nasilja u ovoj godini, bili su to i u ranijim godinama, a 72 odsto učenika koji su bili nasilni u period od prošlog septembra to su radili i prethodnih godina). To stvara povoljnu osnovu za racionalno upravljanje problemom nasilja u školi na način što bi se već na ranom školskom uzrastu identifikovali pojedinci koji često manifestuju agresivno ponašanje, kao I učenici koji su često žrtve nasilja”, ocjenjuju iz Zavoda.
Dodaju da je tim učenicima (i žrtvama i nasilnicima) potrebna individualna pomoć u smislu integracije u kolektiv, jer su svi oni zbog određenih karakteristika socijalno izopšteni od ostalih učenika.
“Druga linija rješavanja problema nasilja u školi podrazumijeva jačanje vaspitne uloge škole i izgrađivanje školske klime u kojoj se nasilje ne isplati (nije kul) i gdje su učenici uvjereni da će ih škola, ako bude potrebno, zaštititi od svih oblika nasilja. Istraživanje je pokazalo da učenicima nije samo dovoljno reći da su u školi zaštićeni, potrebno je da im njihovo iskustvo to potvrdi”, naveli su iz Zavoda za školstvo.
Kako učenici reaguju dok posmatraju nasilje
Na pitanje šta urade kada se desi da posmatraju nasilje nad nekim učenikom/com u školi, 36,1 odsto anketiranih je odgovorilo da ima pasivan odnos prema nasilju ( ne želi ili ne smije da se miješa, pravi se da ne vidi…) Adekvatnu reakciju na nasilje u školi (obavještava nastavnika ili svoje roditelja) ima 32,8 odsto ispitane djece, dok 29,7 odsto njih neadekvatno reaguje ( uključi se da odbrani slabijeg ili traži pomoć drugova ili stoji sa strane i navija).
Većina učenika (89,6)je uvjerena da njihovi roditelja očekuju da se oni primjerno ponašaju u školi, a o tome šta znači biti dobra osoba roditelji razgovaraju sa 80,8 procenata ispitane djece.
Istraživanje je pokazalo da većina učenika ( 73 odsto) zastupa pozitivne stavove i društvene vrijednosti, a 69 procenata anketiranih đaka saglasno je da u većini škola postoji neka vrsta organizacije ( školske klime) koja je usmjerena na djelovanje protiv nasilja.
Istraživanje je pokazalo da 65,1 odsto đaka smatra da se u njihovim školama odmah reaguje kada se pojavi neki problem vezan za nasilje. Da se može slobodno obratiti bilo kojem nastaniku škole kada mu je potrebna pomoć misli 68,3 % đaka koji su učestvovali u istraživanju. Nešto manji procenat, 63,4 % obaviješten je u školi šta treba da preduzme kada je izložen nekom obliku nasilja.
Šta rade kada postanu žrtve
Rezultati pokazuju da samo 30,9 % učenika adekvatno reaguje kada je izloženo nasilju (obraća se nekom ko je dužan da ga zaštiti – prvo roditelju zatim nastavniku, pa direktoru i pedagogu).
“Za školu nasilje je često nevidljivo! Učenik, u poziciji žrtve, rijetko se obraća odraslima, a kada odluči, obraća se prije roditelja nego nekome od zaposlenih u školi”, navodi se u rezultatima.
Reakcije škola i nastavnika
Da je potpuno tačno da u školi pomažu đacima da bolej upoznaju i poštuju osobe koje su drugačije (na primejr djecu racličitih nacija i vjera ili osobe sa poteškoćama) smatra 71 odsto đaka koji su učestvovali u istraživanju, dok ih 59 procenata navodi da ih u školi uče kako da se zaštite kada su izloženi enkom obliku prijetnje. Da u školi uče kako da na miran način riješe sukob ili neki problem misli 69,1 % đaka.
Istraživanje je pokazalo da 43.7 odsto nastavnika/ca odmah reaguje da spriječi nasilničko ponašanje I zaštiti žrtvu, dok 34,9 procenata njih ima odloženu reakciju I tek onda poziva roditelja, uključuje pedagoga ili direktora.
Prema mišljenju učenika 20,7 odsto nastavnika ignorišu situaciju (prave se da ne vide) ili đaci nemaju predstavu o tome šta bi nastavnik uradio.
