Piše: Petar Špadijer
U planu koji predviđa (za moj predmet) 70 časova u sklopu školske godine svaki čas je numerisan i pod svakom numerom postoji jasno i tačno određen cilj (odnosno, po novom načinu planiranja – ishod). Svaki taj čas je mali svijet za sebe. Svijet sa tačno određenom pozicijom i zadatkom. Već sljedeći čas je sljedeća priča. Može se nastaviti na prethodnu, a i ne mora. Godišnji fond časova najbolje možemo prikazati kao domine poređane jedna za drugom. Divno i zgledaju dok su u redu. Ali, oborimo li jednu dominu…
Realizacija tih časova je priča za sebe. Oni se ne „ispile“ sami od sebe između dva zvona. Ne donosi ih roda. Oni zahtijevaju opsežne pripreme. Kod mladih i vrijednih nastavnika malo duže, dok se ne stekne rutina. Kod starijih ništa kraće, samo što je sigurnost u planirano malo intenzivnija. Dakle, planirana lekcija se mora, po ko zna koji put, pročitati.
Taktika časa razraditi. Eventualno pripremiti prezentacija. Za najjednostavniju PPT prezentaciju potrebno je oko sat vremena – dok se sublimira tekst, pronađu fotografije, izabere dizajn…
Ako predajete prirodne nauke, pa planirate eksperimente, onda je izvjesno da ćete solidno parče vremena provesti po prodavnicama kupujući (o svom trošku, naravno) potrebne artikle. Naime, škole su u vječitoj besparici, ministarstvo takođe, a privreda koja od nas očekuje pomoć na naše potrebe je hronično slijepa.
Ukoliko ste baksuz koji predaje matematiku, fiziku, crnogorski ili neki od stranih jezika kažnjeni ste još i zadavanjem i pregledanjem pismenih zadataka. Pripremljene zadatke morate dobro izbalansirati da imate podlogu za nijansiranje ocjena. Tokom pismenog morate izigravati policajca u zatvoru visoke sigurnosti da prepisivači ne bi obesmislili i vaš trud i trud onih učenika koji su odlučili da se za pismeni spreme. Na kraju ćete provesti tri-četiri besane noći ispravljajući zadatke, e da bi stigli da po strogom redu objašnjenom na početku teksta, nesmetano nastavite za planiranim časovima.
Strogo određeni datumi, koji su kao u stijenu urezani u školski kalendar, se bespogovorno moraju ispoštovati. Kraj svakog klasifikacionog perioda, kraj nastavne i školske godine, tri koraka maturskih ispita, dodjele svjedočanstava i diploma iziskuju vječitu trku sa vremenom i tempirane ravno onom pri lansiranju svemirskih letilica i Vasionu.
Ako se u svu ovu muku umiješa kakav kineski virus, češki maloljetni veseljak ili lokalni ministar, pa čak i premijer, olako i prelako shvatajući naš rad, pa nas kao on-off (za moje vršnjake „uklj-isklj“) prekidačem prebaci na onlajn nastavu, čitav opisani proces počinje da liči na balansiranje cirkuskog žonglera dok na biciklu sa jednim točkom kroz ruke prebaca pet zapaljenih čunjeva, na glavi pimpla tenisku lopticu, a gladni matori lav tromo trčkara za njim u želji da ga gricne.
Sve to se odvija, najčešće, u neuslovnim učionicama, lednim zimi a sparnim s proljeća i jeseni. Uzgred, mada to zvuči nevjerovatno, i mi nastavnici smo živa bića, imamo svoje porodice. I naša djeca ljubomorno očekuju da im se posvetimo, provedemo malo vremena sa njima, možda ih negdje, van grada, i izvedemo, a ne da se cijeli posvetimo tuđoj, školskoj djeci.
Imajući sve ovo u vidu, još više boli bezosjećajnost, kratkovidost, degradacija, vrijeđanje kojima smo prethodnih dana bili izloženi. Cijenjena gospodo, da i upola precizno i planirano obavljate svoje poslove kako mi obavljamo naše ne bi vam privreda, turistička, elektro ili bilo koja druga zavisila od trenutnih hirova klime i ne biste zahtijevali od nastavnika i đaka da vade odavno ugljenisano kestenje iz vatre.
(Autor je profesor Biologije u Gimnaziji Cetinje)
Izvor: CDM
