PIŠE: Marijana BOJANIĆ

Kada sam bila mala – radovala sam se zimskom raspustu. Putovali smo, obično išli na skijanje, pa onda malo kod bake i deke na selo, čitala sam puno knjiga, igrala se sa drugarima iz susjedstva, na tv-u gledala sve one dječje emisije koje su smisljali kreativci širom bivše Juge.

I tako… Dani su lijepo prolazili. Sjećanja ostala. Urezala se u pamćenje kao u kakav album prepun djetinjih slika. Kakvo će sjećanje moja djeca ponijeti vezano za zimski raspust? Slabašno, rekla bih. Živim u vremenu kada teže mogu da mojoj djeci priustim skijanje ili lijepo putovanje nego što su to mogli moji roditelji. Nemaju svi danas bake i deke na selu; tv stanice kojih danas ima mnogo više nego u mojoj rodnoj zemlji uglavnom nude crtane pune nasilja; igrice na Internetu su novina ali i one su, često, pune nasilja… Nemam dana godišnjih odmora kao sto su ih imali moji roditelji.

I šta? Kako djeci osmisliti raspust. Hajde malo da proguglamo. To je nesto što jednoj cyber mami prvo pada na pamet. A tek onda – frustracija. U Beogradu, Zagrebu, Sarajevu – državne ili opštinske vlasti, ne bi li zabavile, obrazovale, izvele u prirodu ili sklonile sa ulica – organizuju razne kurseve, igraonice, plesaonice, izlete u prirodu. I to sve – besplatno. Da, dobro ste pročitali. BESPLATNO.

Primjera radi – Dečji kulturni centar Beograd je osmislio ZIMSKI KLUB 2011. Pa lijepo piše “Svi programi za zimski raspust Dečjeg kulturnog centra Beograd su besplatni, potrebno je samo prijaviti se za konkretni program na brojeve telefona…”. A tamo ima svega. Od muzičkih i likovnih radionica do nečega što bih i ja voljela posjetiti. Pa vam kopiram sa sajta: “PETAK 14.1.2011. 10 časova: „Stari Rim u Beogradu” izučavanje života u starom Rimu i arheoloških nalazišta iz tog perioda na tlu Beograda. Okupljanje u 10 sati ispred Biblioteke grada Beograda. Poseta Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda i razgovor sa arheologom i bibliotekarom Ljiljanom Zečev do 11 sati. U Zelenoj sali Dečjeg kultutrnog centra Beograd od 11.30 do 13 časova kreativne radionice izrade „rimskog stakla“ i mozaika sa arheologom Jovanom Mijatović. Program je namenjen đacima starijeg školskog uzrasta od 5. do 8. razreda”.

Gdje će toga dana biti moja djeca? Gdje će toga dana biti vaša djeca? POošto i suprug i ja radimo toga dana, pošto ni grad ni država nisu smislili ništa ni da se plati, a ne da se džabe dobije – moja djeca će biti kući. Malo kompjuter, malo tv, malo knjiga, crtanje i pisanje. Još im je i dobro. Imaju baku koja ih čuva. Ali to u 21. vijeku ne bi trebali biti vrhunski doživljaji djetinjstva.

Da bi paradoks bio veći – sva slobodne aktivnosti na koje idu moja djeca su STOPIRANE tokom zimskog raspusta. Nema. Ključ u bravu. Pauza. Odmor. Zima je. Ima da sjede kući i da odmaraju. Šta ima da idu na kojekakve škole glume, crtanja, plesa, jazza i ostalih igrarija. Jesu li raspušteni ili ne? Ako su raspušteni ima da budu raspušteni. Do kraja. Kuća ili ulica. Nema treće.

Primjera radi, Gradska uprava grada Beograda, Sekretarijat za sport i omladinu je još u oktobru uputio poziv za dostavljanje predloga programa, koje će sufinansirati grad Beograd za vreme trajanja zimskog raspusta za učenike osnovnih i srednjih škola i koji će za njih biti besplatni. Kraj citata. Pa nakon toga na netu možete naći i sljedeću informaciju: “Sekretarijat za sport i omladinu grada Beograda i ovog zimskog raspusta nastavlja sa realizacijom besplatnog sportskog programa za učenike osnovnih i srednjih škola, podsećaju u tom sekretarijatu. Učenici će od 3. do 15. januara, biti u prilici da uživaju u školi klizanja, plivanja, vaterpola, tenisa, stonog tenisa, malog fudbala,…”

Slično je i u ostalim glavnim gradovima u okruženju. I ne samo u glavnim gradovima. Vidite Pirot na primjer. Nisu škrti ka što Crnogorci vele. “Peta božićna škola sporta u Pirotu, koju u naredne dve nedelje organizuje Sportski centar uz pomoć opštine, počela je juče. U najmasovniju besplatnu školu sporta u Srbiji prijavilo se više od 3.000 mališana kojima je na raspolaganju 40 programa. Prema rečima direktora Sportskog centra „Pirot” Nenada Đorđevića, za pet godina…”

Helloooooooo? Ima li toga kod nas. Nema. Kad zovem da pitam, a makar da pitam se ne ustručavam od kada sam progovorila do dana današnjeg, kažu mi ono što su mi rekli i prošle i pretprošle zime kada sam isto pitala. Jedino što postoji jeste – Dječji savez i njihovo odmaralište na Veruši. Ostalo – ništa.

Koliko godina će još proći dok se ovo društvo ne okrene djeci? Makar malo da im se okrenu. Makar da shvate tek toliko da su ova naša djeca budući nastavnici, radnici u fabrikama, naučnici, trgovci… Što budu zadovoljniji, ispunjeniji, obrazovaniji i kreativniji i ova država će biti bolja. Ali, to je već neka druga računica koju, izgleda ovi što raspisuju tendere i izbore, ne vide. Na žalost.