Piše: dr Olivera Aleksić Hil, dječiji psihijatar i psihoterapeut

Kako se ponaša učenik koji ima ADHD?

• Pažnja je kratkog trajanja, započinje i prekida nezavršenu aktivnost, da bi započeo i prekinuo sljedeću. Pravi nepotrebne greške.

• Ako ga prekinemo u radu, sporo i teško se vraća na započetu aktivnost.

• Odsutnost i pri direktnom obraćanju.

• Teško prati i završava instrukcije. Lako se omete, lako izgubi cilj akcije.

• Izbjegava zadatke koji traže istrajavanje.

• Gubi stvari, pribor.

• Vrpolji se na stolici, vrpolji se dok stoji kada se od njega očekuje mir. Često ustaje, vrti predmete po rukama.

• Trči, skače, penje se po namještaju u većoj mjeri nego vršnjaci, u ponašanju dominira nemir, potreba za aktivnošću i kretanjem. Izlijeće prvi iz učionice.

• Previše zapitkuje, brblja, priča, svadljiv je, lako zaplače, razdražljiv.

• Ne može da sačeka red, na primjer uvijek odgovara prije nego što neko završi pitanje ili upada drugima u razgovor.

• Reaguje na svaki stimulus.

• Bez opreza je, sklon povredama, “ničeg se ne boji“.

• Pravi nepotrebne greške.

• Odgovara prije nego što je pitanje postavljeno do kraja, prije svih u grupi, započinje da radi prije nego što je saslušao uputstva.

• Ne prihvata ograničenja, zabrane, zadata pravila.

• Njihove burne reakcije na beznačajne povode često plaše drugu djecu, eksplozivni su.

• Imaju loše odnose sa vršnjacima, osamljuju se, imaju nisko samopoštovanje i reaguju neprijateljski na konfrontaciju.

• Teškoće u započinjanju zadatka, problem motivacije, anksioznost, povlačenje, sanjarenje.

Djeca koja imaju neke ili većinu ovih oblika ponašanja djeluju odraslima bezobrazno i lijeno i izazivaju netrpeljivost. Ovakav pristup ponašanju đaka samo stvara negativnu sliku koju preuzima okolina, ali i đak sam o sebi. A zapravo niko ne shvata da đak pati od problema sa pažnjom ili pretjeranom živošću. Posebno je tužno što ovako posmatrajući đaka koji možda pati od hiperkinetskog poremećaja sa ili bez poremećaja pažnje (u svijetu poznato kao ADHD – Attention Deficit Hiperactivity Disorder) roditelji i nastavnici ne uviđaju potrebu za pomoći i liječenjem, terapijom ili adekvatnom intervencijom. Dijete tako gubi šansu i priliku da se mijenja i razvija u pravom smjeru.

Đaci sa ovim ozbiljnim problemima često dospiju u starije razrede osnovne škole, a da problem nije prepoznat. Najčešće se ni tada ne prepozna da đak ima psihološki problem za koji postoje načini da se njime ovlada i da se ublaže ili izbjegnu posljedice. Učenje i praćenje nastave su mnogo teži i mučniji za ovakve đake, što nerijetko rezultira lošim uspjehom, iako oni mogu da imaju sposobnost učenja kao i drugi đaci. Manifestacije ovog poremećaja mogu kroz godine da se mijenjaju, ali teškoće u funkcionisanju ako se ne potraži pomoć opstaju tokom života i mogu da znatno otežaju porodični i društveni život i rad.

Tokom osnovne škole još nije kasno preispitati se da li dijete koje djeluje nevaspitano i lijeno, možda pati od problema. Stručnjak bi pomogao i roditeljima i đaku da razumiju i pokušaju da ovladaju ovakvim ponašanjem i funkcionisanjem.

Kroz priču sa roditeljima u nekim slučajevima se vidi da je određeno ponašanje započelo polaskom u vrtić/školu, nekom značajnom promjenom i frustracijom u spoljašnjem svijetu. U nekim razgovorima se vidi se da je dijete sve vrijeme od rođenja i tokom odrastanja pokazivalo povećanu razdražljivost, osjetljivost, neprestano kretanje, nemogućnost da u miru boji slikovnicu ili sluša kratku priču.

Porijeklo ovog poremećaja je primarno urođena predispozicija ali mnoštvo drugih faktora, socijalnih i psiholoških bitno mogu da utiču na nastanak, količinu i razvoj simptoma. Dijete ne postaje hiperaktivno u školi niti odjednom. Cijela biološka, psihološka i socijalna istorija imaju udjela u formiranju ovih simptoma.

Šta su pozitivne strane ADHD-a?

Ova priča o problemu i poremećaju koje ne treba negirati ni umanjivati, nepotpuna je ako se ne pomenu neki pozitivni oblici ponašanja koja ova djeca imaju i kojima se mogu istaći. Većina ove djece ima kvalitete kao što je ogroman energetski naboj, mogu biti zabavna, preduzimljiva, uporna, kreativna, spontana. Brzo misle, lako se hiperfokusiraju (sa punom pažnjom i koncentracijom usmjere se na neki zadatak koji sama odaberu). Oni obraćaju premalo pažnje na događanja i informacije koje ih ne interesuju i koje smatraju dosadnima, ali zato imaju sposobnost da se hiperfokusiraju na ono što im je interesantno, više od drugih vršnjaka. Oni mogu da se bave nekim poduhvatom ili saznanjem koje ih interesuje i u situaciji koja im odgovara sa mnogo većim žarom nego neko drugi. Njihov entuzijazam može podsticati drugu djecu da se zainteresuju u nekoj oblasti ili aktivnosti. Pravilnim pristupom jedno ponašanje iz problema može da se pretoči u prednost.

Djevojčice oko tri puta rjeđe bivaju prepoznate kao djeca sa hiperkinetičkim poremećajem i poremećajem pažnje, a jedan od razloga leži i u tipu ispoljavanja simptoma. Češće će djevojčica imati nepažljiv nego hiperaktivan i impulsivan tip simptoma, češće će da sanjare i imaju teškoću da usmjere pažnju na ono što rade.

I dječaci i djevojčice mogu ako su vrlo inteligentni ili vrlo marljivi da kompenzuju ove teškoće tako da ocjene u školi ne trpe. Ako je dijete uspješno u školi ali mu treba previše vremena da uči, uslovi moraju da budu posebni da bi učilo i bilo usmjereno na zadatak. Ako imaju problema da završe započeto, možda treba razmisliti i popričati sa njima koliko im je teško da postignu to što postižu i da li postoji potreba za konsultacijom sa stručnjakom koji može da posavjetuje i usmjeri.

ADHD u različitim kulturama

Zanimljivo je i kako različite kulture različito odgajaju djecu, ali i različito doživljavaju ovakva ponašanja, pa je i učestalost dijagnostikovanja poremećaja pažnje različita u različitim krajevima svijeta. Nedavno je ukazano na priličnu razliku u postavljanju dijagnoze i terapiji ADHD-a u Sjedinjenim Američkim Državama i Francuskoj. Dok se u SAD gleda na ove simptome kao na biološki date i terapija je primarno medikamentozna, dijagnoze su brojne i poprimaju razmjere epidemije, u Francuskoj se pažnja obraća na emotivne, socijalne i razvojne uzroke i preporučena terapija će biti savjetovanje i psihoterapija, a djece dijagnostikovane sa ovim poremećajem je mnogo manje.

Mišljenje je nekih dječijih terapeuta da je odgoj francuske djece jasniji i usmjereniji i da od ranih dana pružaju djeci jasan „okvir“ i pravila ponašanja. Ima smisla pretpostaviti da su njihova djeca vremenom stekla sposobnost da jasno vladaju svojim unutrašnjim sadržajima i impulsima tako što su im roditelji iznova i iznova pokazivali da treba. S druge strane, mnoga ponašanja djece se smatraju normalnim u Francuskoj dok će se u SAD-u, za to isto ponašanje, razmišljati o mogućim poremećajima.

Rutina, sigurnost i predvidivost, ne prestroga, ali dosljedna pravila

Mali i kratkoročni ciljevi, podsticanje izvedbe, pohvala svakog koraka ubrzo nakon dobrog izvršenja i najava novih zadataka, neki su od korisnih pristupa kada je pažnja smanjena ili nemirnost izražena. Važno je razumjeti ponašanje đaka u kontekstu i u skladu sa njihovim snagama i slabostima da bi slijedilo adekvatno reagovanje iz pozitivnog i ohrabrujućeg ugla. Kritizerski i osuđujući pristup ne pomažu u ovoj situaciji gdje ponašanje djeteta nije prosta stvar izbora.

Izvor: Zelena učionica/Kreativna praksa