Dojave o bombama u crnogorskim obrazovnim ustanovama, nakon kojih je u srijedu prekinut rad u svim školama i vrtićima, uznemirila je sve građane, ali posebno roditelje i djecu. Reakcije najmlađih bile su uglavnom odraz onoga kako su ovu kriznu situaciji doživjeli vaspitači, učitelji, nastavnici i prvenstveno roditelji. Na koji način razgovarati sa djecom u sličnim situacijama i kako postupati kada su dodatno uznemireni i uplašeni, pitali smo psihološkinju Anđelu Šćekić Todorović.

Važno je, kako ističe, da roditelji kažu šta se zaista desilo, u mjeri u kojoj djeca to mogu da razumiju, ali i da se, koliko je god moguće, pripreme za takav razgovor sa djetetom.

“Da bi roditelji bili podrška djeci u ovakvim situacijama bilo bi dobro da osmisle šta je to što mogu i kako reći djeci. Ove situacije nijesu lagodne ni za roditelje, a ni za djecu. Ono na šta su roditelji najosjetljiviji su njihova djeca. Kada postoji mogućnost da se djeci nešto desi, roditelji su u panici i strahu, što je prirodna reakcija u želji da ih zaštite. Iskrenost je nešto što svi roditelji treba da zastupaju u građenju odnosa sa svojom djecom. Koliko će roditelji biti iskreni u ovoj situaciji zavisi od uzrasta djeteta, i od djetetove emocionalne zrelosti. Svaki roditelj najbolje zna svoje dijete, i zna koliko mu informacija može reći”, ističe Šćekić Todorović.

Roditeljima savjetuje da mogu podijeliti i svoje emocije sa djecom, mogu im reći da su i oni uplašeni, ako vide da i djeca osjećaju isto, i da su sada dobro jer su na sigurnom. Na ovaj način roditelji mogu, kako preporučuje posihološkinja,  razgovarati i sa djecom školskog uzrasta.

“U školskom uzrastu djeca razgovaraju jedni sa drugim o dešavanjim , pa je bolje da roditelji i odrasli u saradnji sa zaposlenima u školi objasne i približe situaciju djeci, jer ona mogu da stvore svoju sliku događaja koja može biti pogrešna i zastrašujuća za njih. Ukoliko roditelji imaju samo djecu predškolskog uzrasta, i djeca ne znaju za ova dešavanja, već je roditelj dao objašnjenje da je došao samo ranije po njega u vrtić, onda ne treba objašnjavati i govoriti o ovim događajima kako djecu ne bi dodatno plašili. Međutim, ako je dijete čulo i razumjelo da je ugroženo, i da roditelj dolazi iz tog razloga ranije po njih, onda roditelj treba da objasni djetetu šta se dešava i da će ga zaštiti najviše što može”, navodi Šćekić Todorović i napominje da u svim ovim razgovorima treba naći mjeru, jer djeca ne moraju da znaju sve detalje.

Važno je, smatra ona, da razumiju da su bez obzira na dojave o bombama, odrasli (profesori, nastavnici, učiteljice, vaspitači i roditelji, i institucije koje brinu o bezbjednosti svih ) učinili sve kako bi zaštitili svu djecu.

Sigurnost prije svega

Prema savjetu psihološkinje, ono što se dešavalo treba djeci objasniti mirnim tonom i normalizacijom samog čina evakuacije.

“Djeca sve mogu da razumiju kada im to na adekvatan način kažemo. U kriznim situacijama poput ove dojave o bombama, jedan od najvažnijih koraka je da djeca budu na sigurnom. Iz tog razloga škole i vrtići pozivaju roditelje da preuzmu djecu kako bi bila na sigurnom uz svoje roditelje. Kada ovako objasnimo djeci da je policija tu da ispita i da zaštiti sve, a mi  roditelji da budemo sa njima na sigurnom mjestu, djeca će biti u miru sa tim informacijama jer će osjećati sigurnost”, objašnjava Šćekić Todorović.

Iskrenost, ali i oprez

Smatra da roditelji ne treba da “uljepšaju“ situacijukada su djeca već saznala zbog čega je došlo do evakuisanja. Ipak osim toga što kao roditelji možemo biti iskreni, očekuje se i da budemo oprezni kada dajemo djeci informacije.

“O ovom događaju roditelji mogu da razgovaraju sa djecom, ali da to  ne bude jedina tema i ključno interesovanje djece tog dana. Djecu treba preusmjeriti na lijepa dešavanja i njihove obaveze”, preporučuje Šćekić Todorović.

Djeca osjećaju emocije roditelja

Nakon ovonedjeljne situacije u crnogorskim školama i vrtićima, dio roditelja se suočio i sa problemom da su njihova djeca bila veoma potrešena i uplašena. Neki od njih su, zbog pretrljenog straha, odbijali da sjutradan odu na nastavu. Takve reakcije su, kako smatra psihološkinja, razumljive i očekivane, jer ovakve situacije ulivaju nelagodu i uznemirenost i roditeljima i djeci.  

“S obzirom na to da djeca osjećaju emocije svojih roditelja, važno je da se najprije roditelji osjećaju sigurno da bi sigurnost mogli da prenesu na svoje dijete. Ukoliko dijete odbija i dalje se osjeća uznemireno, roditelj može da pokuša da normalizuje situaciju, da djetetu da uvid da je sve bilo dobro, da je bila lažna dojava, da je tu policija koja brine za sigurnost djece i da će roditelji biti tu da ga zaštite koliko oni mogu”, ističe Šćekić Todorović.

Ako i nakon više razgovora i nekog vremena u kojem je potrebno da se dijete opusti, roditelj primijeti da ipak dijete ide sa strahom u školu /vrtić, ili odbija da ide, može se opratiti psihologu u školi ili vrtiću. Na taj način, kako poručuje Šćekić Todorović, djetetu će biti pružena dodatna podrška da bez straha i nelagode nastavi da ide u školu ili vrtić.