Za pravilan razvoj djece nijesu uvijek dovoljni samo ljubav, pažnja i briga bližnjih. Ponekad, kada stvari ne idu onako kako očekujemo, kada saznamo da naša beba ima brojne komplikacije i zdravstvene probleme, najvažniji saveznici u borbi koja predstoji postaju zdravstveni radnici. U mnoštvu roditeljskih iskustava, ima i puno svijetlih primjera, koji često ostanu nezapaženi.
Upravo oni ohrabruju i potvrđuju da je briga o zdravlju naše djece u pravim rukama. To smatraju i roditelji četvorogodišnjeg Danila, dječaka koji od prvih dana svog života vrijedno vježba uz pomoć tima Dječje fizijatrije Instituta za bolesti djece KCCG-a. Njegova mama Sandra Asanović pita se često šta bi bilo da u savladavanju Danilovih zdravstvenih problema nijesu imali takvu podršku. Zbog teškog porođaja, dječak se već od prvog dana suočio sa brojnim komplikacijama.
„Odmah je počela njegova, ali i naša, najveća životna borba. Na Odjeljenju neonatologije je proveo 24 dana i već tada smo upoznali dr Milenu Adžić i njen tim sa Dječije fizijatrije. Uz prevazilaženje svih zdravstvenih problema, Danilo je vježbao takoreći od prvih dana još na Neonatologiji. U tim teškim danima, nemjerljiva je bila njihova podrška koju smo kao roditelji osjećali. Uvijek su bili tu da nas nauče, posavjetuju, ali i da nam upute lijepu riječ i da nas ohrabre. Bili su nam uvijek vjetar u leđa“, ističe Sandra.
Kao roditelj djeteta sa razvojnim problemima smatra da ljudi koji nijesu u sličnoj situaciji ne mogu ni zamisliti koliko je važan pristup ljekara i medicinskog osoblja.
„Naravno da je presudno da o našoj djeci brinu stručnjaci, da dobijaju najbolju zdravstvenu njegu, ali često zaboravaljamo i na onu drugu stranu medalje. Upravo to je ono čime se može pohvaliti tim Dječije fizijatrije“, ističe Danilova majka.
U početku su, prisjeća se, na fizioterapeutske tretmane odlazili u Institut za bolesti djece, a potom je Odjeljenje dječije fizijatrije izmješteno u Centar za autizam.
„Ni tada kada su po tri-četiri terapeuta radila u u samo jednoj neuslovnoj prostoriji, kao ni sada kada su uslovi možda samo donekle bolji jer vježbamo svi u jednoj velikoj sali, nijesmo osjetili drugačiji odnos ni ljekarke, ni fizioterapeuta. Uvijek su maksimalno spremni da nam pomognu, kako djeci, tako i roditeljima“, ističe Sandra.
Iako je veliki broj malih pacijanata kojima je neophodna pomoć fizijatra, Danilova mama navodi da im je obezbijeđen dovoljan broj tretmana.
„Očigledno je da i to zavisi od prioriteta i od stanja u kojem je dijete, ali i ranije, kao i sada, Danilo ima dovoljno fizioterapeutskih tretmana. Trenutno idemo tri puta sedmično, što je u našem slučaju dovoljno. Ni korona nas nije zaustavila u vrijednom vježbanju na Odjeljenju fizijatrije. Mislim da su jedni od rijetkih, ako ne i jedini, koji nijesu prekidali rad sa djecom čal ni u najvećem jeku pandemije“, kaže Asanović.
Zadovoljna je i brojem tretmana, jer uz redovne odlaske kod defektologa i logopeda, ne bi ni mogli da postignu više.
„Najvažnije je da se rezultati vide i da Danilo napreduje. Sve to ide polako, ali sigurno“, naglasila je mama ovog četvorogodišnjaka, ohrabrujući ostalim roditeljima da budu istrajni i hrabri čak i kada izgleda da je borba beskonačna.
